Najbolji hrvatski sportaš 20. stoljeća danas bi napunio 55 godina. Rad, upornost i želja odvele su Dražena Petrovića u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu. Njegove jednostavne i iskrene izjave godinama kasnije uče mlade sportaše ustrajnosti.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Košarku sam počeo igrati s 10 godina. Najviše zahvaljujući svom bratu Aleksandru koji je bio dole u Šibeniku i on je išao stalno na treninge. Ja sam mu nosio torbu i stalno smo zajedno išli - rekao je Dražen Petrović u arhivskoj snimci koju je objavio HRT.
- Neki su govorili da mi treba postaviti krevet u sportsku dvoranu da ne moram ići kući, da će mi donositi ručak u dvoranu. Trenirao sam sa svima, kadetima, juniorima, seniorima, sa ženskim sastavom u Šibeniku, tako da sam praktički po cijeli dan bio u dvorani - kazao je.
'Svemu jednom mora doći kraj'
Osvajao je prvenstva i kupove bivše države, Cibonu dva puta postavio na tron Europe, a Hrvatskoj donio prvu olimpijsku medalju i to protiv američkog Dream Teama.
-Hoće li ti biti žao kada jednoga dana budeš samo gledatelj? - upitala je Dražena jedna djevojčica.
- Mislim da mi neće biti žao jer svakom aktivnom bavljenju sportom jednom dođe kraj, tako i košarci - sjetno je odgovorio plavokosoj djevojčici.
- Bez treninga se praktički ne može, međutim ima i utakmica gdje uz sav taj trening ne ide sve za rukom, i igrač se baš ne snalazi, konkretno ja. I mislim da je u tim trenucima najbitnije da igrač shvati da će mu krenuti bolje, da ima jednu sigurnost u sebe, samopouzdanje. Jer u svakom poslu, pa tako i u košarci, ima trenutaka kada ne ide, tako da iz te situacije treba što prije izaći. Normalno, sa što više treninga. Ali najbitnije je da igrač ima dovoljno samopouzdanja i da vjeruje u sebe - iskreno je govorio.
Što je Draženu bila košarka?
- Košarku igram u prvom redu iz zadovoljstva. I kad nestane tog zadovoljstva, neću više ni igrati - jasan je bio košarkaški virtuoz.
Svojim je potezima i lakoćom igre zadivio cijeli svijet. Njegovi protivnici htjeli su učiniti sve da ga zaustave na terenu, a djeca cijelog svijeta, osobito njegovog Šibenika, htjela su postati kao on.
Jedan ga je dječak priupitao: Ima li razlike igrati za Cibonu i za Jugoslaviju?
- Svako igranje i za Cibonu i za reprezentaciju Jugoslavije je posebna čast. Cibona predstavlja veliki europski klub i predstavlja Zagreb kao grad. A reprezentacija Jugoslavije predstavlja Jugoslaviju i mislim da je čast svakome igrati u Ciboni i u reprezentaciji Jugoslavije - rekao je.
Još u Americi Dražen se počeo baviti humanitarnim radom kako bi pomogao Hrvatskoj. Još 1992., za vrijeme agresije na hrvatskom teritoriju, sudjelovao je u humanitarnoj akciji "Dobro je činiti dobro".
- Pokušali smo činiti što se više može i u početku smo pokušali objasniti Amerikancima što se događa u Hrvatskoj i konačno smo u tome uspjeli. Predstoji nam daljnja borba.
Miro Kotarac bio je prvi trener Dražena Petrovića, inače počasnim predsjednikom Omladinskog košarkaškog kluba nazvanog upravo po Draženu.
- Dražen je imao sedam godina, a brat Aco pet godina je bio stariji. On je pokazivao takve voljne momente, a u svladavanju košarkaških elemenata, to je s takvom lakoćom rješavao. Neshvatljivo je bilo da dijete u tom uzrastu tako može baratati košarkaškom loptom. Dražen je također bio odličan učenik - kaže.
- Ovo igralište je živi spomenik Draženu Petroviću. Ljeti se lopta udara do ponoći na ovom igralištu, tu su djeca, odrasli... Oduševljen sam načinom na koji odajemo počast Draženu. Prije 55 godina, stotinjak metara odavde rođen je jedan od najvećih velikana svjetske košarke - rekao je Kotarac ekipi HRT-a.
Dodaje da je njihov zadatak djeci prenijeti duh, način razmišljanja i gledanja na košarku pokojnog Dražena Petrovića.
- On je imao što nemaju sva djeca u toj dobi. Bio je dobar učenik, košarkaš i prijatelj. Znao je on biti i drzak i bezobrazan, ali u sportskom smislu. Kada me pitaju ima li još 'Dražena', kažem da nema. Dražen je jedan, netko može biti i bolji od njega, ali Dražen se više neće pojaviti.