Naravno, neki se s tom tezom neće složiti, ali ako akceptiramo element kolektivne amnezije, kojoj su Hrvati tradicionalno skloni, i stavimo te Igre u pravi kontekst, vjerojatno sam u pravu. A kontekst je prvo i jedino pojavljivanje pravog Dream teama, kontekst je i rat, kontekst je i prvi izlazak našeg sporta na svjetsku scenu. Ne, nisam želio otvoriti polemiku o ovoj temi, želio sam samo evidentirati što rade osvajači te vrijedne medalje i na koji su način zastupljeni u našem sportu. 

Od cijele te slavne generacije samo Aramis Naglić radi u domaćoj košarci, kao trener Kvarnera. A Skansi je u politici..

Reprezentativci su tad bili Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Žan Tabak, Arijan Komazec, Velimir Perasović, Danko Cvjetićanin, Franjo Arapović, Aramis Naglić, Vladan Alanović i Alan Gregov, trener je bio Pero Skansi, a pomoćnik Aco Petrović. Šokantno je to da samo Naglić radi u domicilnoj košarci, kao trener Kvarnera. Skansi se nedavno ukrcao na politički brod. 

Ostali? Ima ih dosta u košarci, neki su čak i prošli kroz domaću košarku, zadržavajući se dulje ili kraće, ali trenutačno joj nitko nije ni blizu. Jesu li pobjegli glavom bez obzira, ili ih je netko/nešto otjeralo, ili je tako pao grah - tko to može znati i sa sigurnošću ustvrditi?! Sa sigurnošću se može reći samo to da je takvo stanje neprirodno i nenormalno, i niti jedna država na svijetu, a pogotovo ne tako mala država skromnih ljudskih resursa kakva je Hrvatska, nije si smjela dopustiti takvo što.