Široj sportskoj javnosti ime Željka Pisca neće puno govoriti, ali teško da itko tko je zaigrao 'na basket' ili pravu košarku u gradu pod Marjanom, u Pučišćima, Omišu, Hercegovini... nije čuo, ili nije znao za Pisca, za  'Piščinu', kako su ga zvali njegovi najbliži prijatelji.

Mnogi mu nisu znali ni pravo ime, krivo misleći kako mu je ono Pisac nadimak, ali su dobro znali o kome je riječ. Bio je ljudina, srca velikoga poput košarkaške lopte, jedan od onih koji su živjeli košarku svaki dan, za doručak, ručak i večeru, jedan od onih kojima nikad ništa nije bilo teško.

U nekoliko zadnjih susreta uglavnom smo dijelili tugu što su košarkaška igrališta svakim danom sve pustija, zarasla u korov i draču, što su koševi zahrđali i bez mrežica, što se više ne čuju dječji glasovi i smijeh, te zvuk lopte koja udara o asfalt i para mrežicu. Na svaki spomen nekih davnih vremena srca su nam pucala, ali pomoći nije bilo, baš kao što je nije bilo ni kad se razbolio.

Gromada od čovjeka okopnjela je u svega par mjeseci... Ali ako negdje postoji bolje mjesto i novi život nakon smrti, siguran sam da je Željko Pisac već sada tamo, okuplja ekipu za 'na basket', jer on bez košarke nije mogao.

Željko Pisac bit će pokopan sutra na splitskom groblju Lovrinac, tiho, u krugu najuže obitelji. Pa iako ga nećemo ispratiti do posljednjeg počivališta, sutra oko podne, svi koji smo ga poznavali pustit ćemo negdje duboko u sebi suzu, oprostiti se od dragog prijatelja. Prije svih njegovi Coki, Ranko, Bongo, Pop, Čole, Mate, Ante, Rudan...