''Košarkaški klub Cibona najtrofejniji je hrvatski košarkaški klub s preko 20 osvojenih trofeja u domaćim natjecanjima od neovisnosti, i kao takvom mu treba pomoći da izađe iz krize''. Ovu je povijesnu rečenicu izrekao jedan od čelnika kluba prije četiri - pet godina kada je javnost saznala da je 'dogorjelo do prstiju' pa je svemogući gradonačelnik Zagreba Milan Bandić brže bolje priskočio u pomoć i ugasio požar.
I? Što se dogodilo nakon toga? Baš ništa! Klub kojem je do jučer prijetio stečaj vrlo brzo je s novim ljudima nastavio po starom, opet su angažirana nova skupa pojačanja i javnim novcem nastavljena utrka za trofejima. Jer, kako bi drugačije, pa to je ipak Cibona, najtrofejniji hrvatski košarkaški klub. A to što je u istom gradu na zdravim temeljima u međuvremenu izrasla Cedevita, to nikoga nije zanimalo...
No oni koji rečenicu ''To je ipak Cibona'' ne uzimaju zdravo za gotovo, nego stvari promatraju s obje strane medalje, već dugo znaju kako će ta neprirodna pozicija Cibone u hrvatskoj košarci prije ili kasnije cijelu hrvatsku košarku zakopati pod zemlju. Nakon što je Cedevita 'preselila svoj talent u Tivoli', hrvatska klupska košarka u europskim okvirima praktično ne postoji, a snaga reprezentacija počiva gotovo isključivo na NBA igračima...
Ali da bi razumjeli što se Ciboni, a posljedično tome i hrvatskoj košarci, dogodilo danas, treba se vratiti na sami početak, u ono ratno vrijeme, kada je Cibona obilato potpomognuta javnim novcem krenula u pohod na status najtrofejnijeg hrvatskog košarkaškog kluba. Bila su to vremena kada su se igrači plaćali onoliko koliko su tražili, kada je svaki igrač iz Ciboninog rostera bio skuplji od najskupljeg igrača najvećih konkurenata Zadra i Splita, čije su najbolje igrače preplaćivali samo da ih dovedu pod Toranj. Logično su razmišljali čelnici Cibone, bolje da kod nas sjede na klupi, nego da su nam konkurencija. A novca i onako ima u izobilju...
Posljedično tome, konkurencija je slabila, Cibona je osvajala trofeje i gradila status, a to što se baza sužavala, što su propadali konkurenti a reprezentacija ostajala bez kvalitetnih igrača, to nikoga nije bilo briga. A kad je ponestalo kvalitetnih igrača u klubovima konkurentima, kupovani su stranci... I tako su gurali sve do trenutka kad se pojavio privatni projekt Cedevite, a Cibona u želji da zadrži dominaciju 'pojela samu sebe'. O nekakvoj suradnji s Cedevitom nisu htjeli ni čuti, a kad im je opet 'dogorjelo do prstiju' krenuli su po starom uhodanom obrascu novi vapaji za javnim novcem i spasom, jer, kako će se ugasiti najtrofejniji hrvatski košarkaški klub...
A to što su suludo bogatim ugovorima, koji su sezali i do 500.000 eura, osiguravali dominaciju, a time i trofeje, nitko nije ni spominjao. Kad je trebalo spašavati, nije se radila razlika između duga od 10 milijuna kuna najvećih konkurenata koji su morali u preoblikovanje u sportska dionička društva i u pred stečajne nagodbe, i Ciboninih 100 i više milijuna kuna koje su prebrisane makinacijama s poslovnim prostorima, odnosno financijskom snagom Zagrebačkog holdinga, preciznije gradonačelnika Milana Bandića i njegovih namjesnika. Sjetimo se samo kako je Dario Šarić završio u Ciboni?
A upravo je ta razlika u minusima ekvivalent broju osvojenih trofeja. Trofeje su osvajale momčadi, odnosno skupo plaćeni igrači i treneri, a kako je Cibona najviše zaronila u minus, taj novac joj je osigurao najbolju poziciju, najbolje rezultate i najviše trofeja. I da apsurd bude veći, uspjehe bazirane gotovo isključivo na većem zaduženju, honorirali su im tako što im je dan novi novac za spas!? Umjesto da ih se pustiti da potonu do kraja, jednom za sva vremena, kao simbolu lošega poslovanja koji se poput karcinoma širio hrvatskim sportom, i na onome što bi ostalo izgradi nova Cibonu.
Povijesno gledano, Cibona je najtrofejniji hrvatski košarkaški klub, ali njena snaga nikad nije počivala na domaćim igračima, nego isključivo na gospodarskoj snazi grada Zagreba, koji je obilato financirao potrebe kluba. I u bivšoj državi, a pogotovo danas. Ako bacite pogled na popis najboljih i najpoznatijih igrača u povijesti kluba, rijetko koji je izrastao u Lokomotivinom, odnosno Ciboninom omladinskom pogonu.
Od Nikole Plećaša, Krešimira Ćosića, Ace i Dražena Petrovića, Andre Knege, Mihovila Nakića, preko Stipe Šarlije, Nikše Prkačina, Josipa Vrankovića, Marka Popovića, Zorana Planinića, Josipa Sesara, Damira Markote, Davora Kusa, do Bojana Bogdanovića, Darija Šarića, Ante Žižića, Ivice Zupca..., svi su oni završili u Lokomotivi i Ciboni zbog toga što su ih mogli najviše platiti, kao uostalom i desetke stranaca...
I sve bi to funkcioniralo tko zna koliko još dugo da nas sve skupa nije pogodila pandemija korona virusa, a grad Zagreb još i razoran potres, a kao posljedica svega, većina javnoga novca bit će preusmjerena za neke ozbiljnije stvari od suludog zatrpavanja rupe bez dna. A koliko je situacija u Ciboni komplicirana, možda i najbolje svjedoči to što ih nisu mogle spasiti čak ni mjere Vlade, i to zbog poreznih i drugih dugova...
Ne bi bilo dobro ni pristojno sada likovati nad tužnom sudbinom posrnulog diva, Ciboni treba pomoć, ali ne financijska, treba joj dati priliku za novi početak. Ali stvarno za novi početak, a ne za još jedan manevar kojim će nam svima zamazati oči i opet nastaviti po starom.