Ja sam Jelena Grozdanić i ja sam zadnjih sedam dana u Splitu nosila kostim maskote rukometnog prvenstva - psa tornjaka Tora, nasmijala se simpatična djevojka, koja nam je uz pristanak organizatora otkrila identitet, ali tek nakon završetka natjecanja splitske skupine.
Osim njezinih najbližih i nekoliko prijatelja, nitko nije znao da je ona “unutra”, pa će sad, kad ovo pročitaju, mnogi biti iznenađeni.
- Vidjela sam jako puno ‘svojih’ fotografija po društvenim mrežama, mnogi su se moji poznati fotografirali s maskotom, ali nisu znali da sam to ja - kaže Jelena.
Ulogu je dobila posve slučajno, a među brojnim volonterima izabrana je jer je odgovarala građom, ali i zbog poznavanja plesa te zbog toga jer je radila s djecom. A posao, iako djeluje zabavno, nije nimalo lagan.
Vukli su me za rep
- U kostimu je nepodnošljivo vruće, toliko se oznojim da se kostim suši sljedeća dva dana. A glava je poseban problem, teška je i morala sam je stalno pridržavati da mi ne padne. Treba vremena da se navikneš hodati u kostimu jer se ni ne vidi dobro kuda ideš. A znate kako je, djeca bi se igrala, zalete se u vas, neki su me vukli za rep... Bilo je i smiješnih situacija, ali uglavnom su ljudi dobro reagirali i u pravilu me oslovljavali u muškom rodu, jer su valjda svi očekivali da je unutra muško - prepričava Jelena svoja iskustva.
Kaže kako je ponosna što niti jednom nije pala, no bila je opasno blizu. Pogotovo kad je silazila s tribine. Kako kaže, teška glava mora stajati ravno, a pogled je nemoguće spustiti da se vidi stepenica.
Pogled kroz pseća usta
21-godišnja Jelena je buduća profesorica, na drugoj je godini Filozofskog fakulteta smjer pedagogija, talijanski jezik i književnost. Godinama volontira i radi s djecom u jednoj splitskoj župi. Djecu podučava književnosti te im čita priče. Osim volonterskog iskustva, ima i rukometnog pa joj je posebno žao što nije uspjela pogledati utakmice. Iako je imala najbolju poziciju, tik uz teren, zabavljala je publiku, a ionako je malo toga vidjela kroz pseća usta.
- Nas volontera bilo je jako puno, gotovo 200, i jako mi se to sviđa. Pomažemo, upoznajemo nove ljude, stječemo nova prijateljstva... - zaključuje Jelena.
Kostim Tora je razdužila, a u Zagreb neće ići. Netko drugi će se znojiti uz teren. Jeleni je jedan od većih problema bila žeđ jer je rijetko stigla skinuti glavu i udahnuti. Kostim je oblačila dva sata prije utakmice i ostajala dok se dvorana ne raščisti. Tako je odradila gotovo puno radno vrijeme oklopljena spužvama, a svaki drugi dan izgubila barem litru do dvije znoja.
Štrlek najsimpatičniji
Iako je cijelo vrijeme bila jako blizu rukometašima, pa čak i na terenu, nažalost, nije uspjela upoznati nijednog hrvatskog reprezentativca.
Podijelila im je pokoju “peticu” u prolazu, veselila se pobjedama i to je bilo to. Ipak je istaknula jednog od njih kao svojeg favorita.
- Svi su mi naši rukometaši dragi i simpatični, ali Manuel Štrlek mi je nekako najsimpatičniji - otkrila nam je za kraj mlada volonterka.