E, to je Hrvatska! Na terenu, na tribinama, u domovima, ispred televizora... Sve se ove lijepe rukometne večeri spojilo u čaroliju koja je odvela naše rukometaše do velike i važne pobjede protiv sjajnog protivnika. Ista ta čarolija ostavila je Hrvatsku u šansi da izbori polufinale Europskog prvenstva. Uz puno muke, jer protiv ovako dobrog protivnika teško može biti drukčije, ali bitno je da se piše pobjeda. I da snovi žive i dalje. Barem do srijede, do Francuske, a nadamo se i duže...
POGLEDAJTE VIDEO:
Shvatio je Lino Červar da ne funkcionira naš plan igre iz prethodne dvije utakmice, da je njegova momčad ukočena i zakočena, pa je krenuo tražiti nova rješenja. I, sasvim prikladno za trenera takvoga kalibra, pronašao je ono što je tražio. Počeo je s Markom Mamićem na lijevom vanjskom, ostavio Igora Karačića u ulozi džokera s klupe. Obrana je bila sasvim drukčija, s nekih neobičnih 6-0 na osam, devet metara uspjeli smo poremetiti norveški napad, više se gledalo prema crti, bili smo agresivniji.
No sve to - ne treba završiti školu za rukometnog trenera da bismo takvo što zaključili - bilo bi uzalud da se konačno nije ukazao golman. Konkretno, Ivan Stevanović. Zagrebačkom Arenom orilo se "Stivi, Stivi", sve u čast čovjeka koji je ukupno 14 obrana, od čega su tri, četiri bili čisti ziceri, donio ono što smo čekali. Doprinos s gola, onaj poticaj koji mogu donijeti samo obrane koje nisu došle same od sebe. I nije stao na prvom dijelu, izluđivao je Norvežane i u finišu...
- Mi moramo obraniti ono što nam obrana pripremi, ali i donijeti nešto svoje, skinuti nekoliko ekstra lopti - ponavljao je Stivi ovih dana, svjestan da bez doprinosa njega i ostalih golmana ne možemo i nećemo daleko.
Upravo to je ovaj put i učinio. I malo više od toga. Baš kad je najviše trebalo, u trenucima kad je gorilo pod petama. To je taj dobri, stari "hrvatski način"...
- Ništa se ne boj, mi smo ti najbolji kad je najteže - sa smiješkom je dobacio Ivan Pešić, ovaj put samo navijač, nekoliko minuta prije početka utakmice, u hodniku uzavrele Arene.
A tako je i moralo biti. Nakon one loše partije koju su navijači odigrali protiv Bjelorusije u četvrtak, i od njih se očekivalo da naprave ono što su napravili golmani. Da budu najbolji kad je najteže. Bili su sjajni, glasni, raspjevani, pravi vjetar u leđa. A kad je momčad prava, kad su navijači pravi, nema te sile koja može zaustaviti Hrvatsku.
Dobro, možda je i ovu tipkovnicu dotaknuo val euforije, možda sve nije bilo baš tako idealno, ali koga briga?! Bili smo na rubu, na korak od užasavajućeg raspleta, ispadanja iz kombinacije za polufinale osam dana prije nego što turnir završi, no nije se dogodilo. Zato što se dogodila sinergija terena i tribina, zato što je Lino dovoljno pametan i iskusan da odstupi od onoga što ne ide. I zato što smo imali Stivija. Junaka, heroja.
Iako, nije jedini, nepošteno bi bilo u ovoj priči zastati na sjajnom Ivanu Riječkom. Igrali su svi, zabijali su svi, bili su momčad. A to je, na kraju dana, jedini način da uspiješ. Ako trpa Štrlek, pa mu se priključe Mamić i Stepančić, ako protivnike razgrće Musa, a obranu igraju svi kao jedan, onda svi snovi dobivaju argumente da budu ostvareni.
Daleko je još ovo od obavljenog posla, i dalje nismo napravili ništa, ali lijepo je vidjeti da se može. I da Srbija i Island nisu bili slučajnost. Samopouzdanje je opet tu, i nacija je valjda vratila vjeru u mogućnosti jedne generacije koja se bori s velikim izazovima. A to bi moglo biti jako važno u srijedu protiv Francuske. Igrači će te večeri morati biti još bolji, tribine također. A onda će još jedanput sve biti moguće. Nastavljamo sanjati, samo neka potraje...