Timur Merezhko ime je koje bi zaljubljenici u nogomet svakako trebali zapamtiti. Ovaj 13-godišnji dječak iz Kijeva u Ukrajini jednoga bi dana mogao postati hrvatski reprezentativac, čemu se nada i on sam.
POGLEDAJTE VIDEO: Iz Kijeva u Zagreb
- Dobar dan! Ja sam Timur iz Ukrajine, sad živim u Zagrebu i dio sam Dinamove zagrebačke akademije - srčano nam se, na već lijepom hrvatskom, predstavlja ovaj dječak, koji je nogomet u Kijevu počeo trenirati kad su mu bile samo četiri godine.
Rat ga je, zajedno s majkom Dinom i sestrom Raminom (6) potjerao iz Kijeva, otac Denis je ostao tamo. Timur je talentirani mladi nogometaš, nogomet mu je, govori nam, "sve na svijetu", nada se da će i u budućnosti biti jako dobar igrač, i da će ostati igrati ovdje. U maksimirskom parku, gdje smo se našli radi razgovora i fotografiranja, ispričao nam je svoju priču o dolasku u Hrvatsku, nogometu koji je trenirao u Kijevu, o tome koliko mu nedostaje tata... Govori dobro engleski, dakako ukrajinski i ruski, zna, kaže nam, i nešto njemačkog...
- Kad je počeo rat, rano ujutro, cijeli sam se tresao, bio je to užasan osjećaj straha. Ali mama me umirila, rekla je da će sve biti u redu, da nitko neće stradati. Srećom, zasad je tako, svi smo živi i zdravi - priča Timur.
Jako je ljut na Vladimira Putina, tužan što su njegovi prijatelji iz škole i kluba zbog Putina sad posvuda po svijetu, i tko zna kad će se, i hoće li se ikad opet vidjeti. Prvih mjesec dana rata obitelj Merezhko je, bježeći od rata, selila u nekoliko navrata, dok nisu odlučili napustiti zemlju, i otići u Hrvatsku. U organizaciji riječkih humanitaraca, Timur je s mamom i sestrom stigao u Klanu.
- Igram nogomet od četvrte godine, moj je djed nekad bio trener u Dinamu Kijev. Od njega valjda i moja ljubav prema nogometu. Nažalost, djed više nije živ. A tata je dobar u malom nogometu - ne izostavlja Timur ni svoga oca.
Za sebe pak kaže da ima "nogometni mozak", jako dobro percipira cijeli teren, i igrače oko sebe.
Kao mali dječak prvo je trenirao u kijevskom Voskhodu, onda se pridružio Arsenalu Kijev. Zadnje tri godine u domovini igrao je za klub Kolos, u kategoriji mlađih od 14. Kad je počeo rat, sve je stalo pa tako i igra, treninzi, obitelj se morala skloniti na sigurno. Ali ni tad nisu odustajali od Timura te su se dali u potragu za klubom izvan Ukrajine. Kako nam priča otac Denis, kontaktirali su Dinamo u Zagrebu, u čijoj je Timur sad akademiji.
- Sve je dogovoreno i obavljeno uz veliku podršku kluba, i iako je prerano govoriti o budućim planovima, voljeli bismo da Timur u Zagrebu i ostane, kaže nam telefonom tata Denis. Ukrajinske nogometne akademije su, dodaje Timur, jako dobre, ali je europski pristup treniranju još i bolji.
- Svakoga dana ovdje nešto novo naučim. Dinamo Zagreb je svjetskom nogometu dao puno zvijezda, i ja bih volio jednoga dana biti na toj listi - uz smijeh će ovaj simpatični nasmijani dječak.
Luka Modrić mu je omiljeni igrač, i uzor. U Zagrebu živi u Dinamovom organiziranom smještaju, tamo su, kaže nam, još dva dečka iz Ukrajine. Nudimo mu ručak u maksimirskom restoranu, odbija, kaže da će ipak jesti u klupskoj kantini. Iako mu je samo 13 godina, nevjerojatno je samostalan, odrastao, discipliniran. Puno trenira, posvećen je nogometu, škola je, kaže s osmijehom, završila.
- U slobodno vrijeme najviše učim hrvatski, gotovo sve već razumijem, jezici su nam jako slični pa brzo ide. Ili prošetam gradom, sam ili s prijateljima, nije mi nikad dosadno - priča nam o svome rasporedu Timur, za prijatelje u Hrvatskoj sad - Timmy.
Vikendom sjedne na autobus pa ode u Klanu kod mame i sestre. Tata mu jako nedostaje, kaže na kraju, iako se svakodnevno čuju i "vide" preko video poziva. I on nedostaje ocu, kaže nam Denis, koji se objavi ovoga teksta veseli najviše, kako bi vidio sina i tako.