Nezamisliva paranoja vladala je maksimirskim hodnicima u Canjugino doba, krajem devedesetih. “Dinamofobija” je bila tolika da bi iz kluba reagirali čim bi se netko u medijima usudio samo napisati ili reći Dinamo umjesto Croatia.

Na ulazima u Maksimir redari i policajci uzimali su ljudima Dinamove šalove, čak i podmetače za stražnjicu s Dinamovim obilježjima. Na jednoj utakmici specijalci su čak pokušali skinuti transparent “Dinamo svetinja” jer su ga BBB-i izvjesili odmah nasuprot Tuđmanove lože.

Nevjerojatno, nerazumljivo doba u kojem je pokojni Franjo Tuđman odlučio da se njegov voljeni klub neće zvati Dinamo ni pod koju cijenu iako navijači nikad nisu prihvatili drugo ime.

Nitko osim navijača u to vrijeme se nije mogao suprotstaviti “croatizaciji” Dinama. Tad kultni Radio 101 koristio je ime Dinamo i tih godina umalo ostao bez radijske licence, a tadašnji novinar Sportskih novosti Tomislav Židak završio bi na ledu ako bi se usudio spomenuti Dinamo, čak i između redaka.

Jednom prilikom u novinama je objavljen mali tekst, veličine kutije cigareta, u kojem je Židak metaforički konstatirao da su kvake na jednim vratima, u obliku malog slova “d”, jedino što je na maksimirskim hodnicima ostalo od slavnog Dinama - posvuda su bili samo simboli Croatije. 

Odmah sutradan ujutro pozvali su bravara. Promijenio je kvake...