Dogodine sigurno neću igrati kvalifikacije, a EP 2017... Teško je znati što će biti za dvije godine, ali vrijeme je da napokon isprofiliramo nekog mladog playmakera, a kvalifikacije su idealne za to, najavio je svoj oproštaj Roko Ukić.

Kapetan će, čini se, poslije 13 godina u crveno-bijelom dresu reprezentativnu karijeru završiti s -21 protiv Češke.

- Ja sam dao sve od sebe. Nisam tip koji će uhvatiti suigrača za vrat kad mu digne živce, a ne znam što sam više mogao napraviti. Vrijeme je za novije generacije, zna se na kome se treba graditi budućnost reprezentacije - govorio je dan poslije Češke Ukić, 31-godišnjak koji je igrao svoj peti Eurobasket.

Kad ga je Neven Spahija 2002. kao tinejdžera gurnuo u momčad, očekivali smo čuda od splitskog razigravača, tad predvodnika zlatnih juniora, ali ni on nije mogao prekinuti crni niz na seniorskoj razini.

- Ne možeš sve imati u životu. Bio sam dio velikih uspjeha poput plasmana u Peking 2008. ili polufinala EP-a prije dvije godine, to nisu male stvari. Ali opet bih volio da sam barem jednom stavio neki komad željeza oko vrata poslije svih tih frustracija.

Kao najiskusniji reprezentativac i najrealniji sugovornik kad se priča o sportu, dao je analizu kako je moguće da sa svim tim talentima i potencijalima padnemo u osmini finala s Česima.

- Baš to je problem koji mi moramo pojasniti mlađima kad dolaze. Tako je i s nama bilo, svi smo mi to prošli, s 18 ili 19 dizali su nas u nebesa i govorili da smo nositelji, da ćemo mi promijeniti sve. Ne postoji jedan igrač s našeg popisa koji to nije prošao. Ali ne možemo stalno graditi superzvijezde, a pritom nemamo radne momčadske igrače, koji će pomagati tim talentima i potencijalima. Točno to radi Srbija i stalno je pri vrhu, a da vam netko ponudi vjerojatno nikad ne biste uzeli Bogdana prije Bojana Bogdanovića ili Markovića i Kalinića prije Simona i Hezonje. To treba usaditi u glave novim generacijama koje će tek u budućnosti doći u reprezentaciju - objašnjava Ukić i nastavlja:

- Zato i kažem svim mlađim igračima s kojima igram samo jednu stvar: ne čitajte što pišu o vama, ne smijete si dopustiti da vas, roditelje i menadžere ponese pet dobrih komentara, samo ćete završiti na zavaravanju da mislite da ste bolji nego što zaista jeste.

Točno to dogodilo se s Hrvatskom na ovom Eurobasketu. A kad je sve puklo, ispalo je da nije bilo prave volje, želje i borbenosti.

- Pa ne dobivaju se utakmice tako što će netko reći: ‘Ajmo sad, j***te!’ OK, treba imati i to, ali to je zadnja razina, nadogradnja na treninge i uigranost, kvalitetu momčadi i iskustvo. A mi svi zajedno nemamo pet Final Fourova Eurolige. Odakle nam onda pravo pričati o kvaliteti i iskustvu?

Prije šest godina u Poljskoj imali smo i kvalitetu i iskustvo, a Ukić je odigrao najbolji turnir u dresu reprezentacije i vukao nas do četvrtfinala. Ostatak znate, tehnička Marku Popoviću, najdužih 15 minuta poluvremena u svlačionici, raspad u nastavku i odlazak Slovenaca u polufinale. Tad je rekao da mu se ne gleda košarka sljedećih mjesec dana.

- Sad je drukčije jer još nemam klub, napokon ću moći biti s obitelji i opustiti se poslije svega. Ali jednako je ružan osjećaj, ne bih sad gledao košarku ni da mi netko pusti Orlando i Indianu iz 1996.