Moja dva brata uvijek kažu da sam ih ja povukao u veslanje, ali ja uopće nisam htio da idemo na taj sport. Mama je umjesto kajak-kanu klub greškom nazvala veslački, pa sam krenuo na veslanje, a onda su mi se kasnije pridružili Valent i Martin i, evo, postali legendarni veslači. A tko zna što bi bilo da je mama okrenula pravi broj, smije se Matija (29), treći brat Sinković.
Valentu i Martinu bilo je zapravo svejedno o kojem se sportu radi, oni su krenuli za svojim starijim bratom.
- Valent i ja smo mu jako zahvalni, on nas je u veslanje povukao kao špagom, no dok smo mi nastavili on je odustao - rekao je Martin.
Svako malo neki lom
- Nije mu se dalo, nije se snašao - dodao je Valent.
Matija je poput većine klinaca u pubertetu pronašao drugu zabavu - izlasci.
- Trenirao sam veslanje od 12. do 15. godine, ali nisam bio na njihovoj razini. Ma njih dvojica su od početka pokazivali da bi mogli biti odlični veslači, ja sam bio prosjek. A kad sam navršio 15-16 godina više su me privlačili izlasci i djevojke. Njih uostalom u veslanju ionako nisam mogao pratiti - istaknuo je Matija.
Tko zna, da je bio ustrajan...
Matija je ipak realan i ne misli da bi bio dovoljno dobar da vesla s njima dvojicom.
- Nisam ja u sebi imao tu volju. Znate, mnogi moji prijatelji kažu: ‘Blago se Valentu i Martinu, osvajajnju medalje i iznimno su popularni’. Da, super, no oni, kao niti mnogi drugi, ne znaju što stoji iza toga. Veliko odricanje, treninzi i po triput dnevno, pravilna prehrana, disciplina... Pazite, oni su u tome već 15-16 godina. Možda mi je žao što sam odustao od veslanja, ali realno zaključujem da to odricanje nisam imao u sebi - kaže Matija, koji danas radi u Londonu kao konobar.
- Mi smo jednom u Zagrebu konobarili u humanitarne svrhe. Ne znam kako Matija može zapamtiti sve te narudžbe i stalno biti u pokretu po nekoliko sati dnevno - rekao je Valent.
Kao stariji brat Matija je bio predvodnik gotovo svih njihovih dječačkih avantura i spački.
- Uh, bilo je svega, lomljenja kostiju, šivanja. Trčali smo, vozili bicikli, radili vratolomije... - nasmijao se Matija.
- Mogu samo reći da sam sretan što smo se sva trojica izvukli živu glavu u djetinjstvu. Jednom sam prilikom unutar 24 sata bio dvaput na šivanju. Najprije sam nezgodno pao na glavu, a drugi put sam sjekirom rasjekao nogu - rekao je Martin.
Valent, britki lijevi bek
Prije odlaska na prvi veslački trening Martin i Valent su najprije trenirali gimanstiku pa vaterpolo i nogomet.
- Kad sam išao na gimnastiku imao sam tri godine i malo toga se sjećam. Vaterpolo sam, pak, trenirao u Mladosti. Bio sam najmlađi pa se nisam nikako uspio probiti. Najčešće sam nosio torbe drugima. Bio sam dobar plivač, vaterpolo sam trenirao dvije godine - istaknuo je Martin, dok je stariji brat Valent krenuo s nogometom.
- Pet ili šest godina sam trenirao nogomet. Prvo u Zagrebu, pa u Dragovoljcu i Lokomotivi. Igrao sam na poziciji lijevog beka. U Lokomotivi sam bio standardan, ali nisam bio neka klasa. Kad sam ozlijedio kvadriceps otac mi je savjetovao da se pridružim braći na veslanju. Bilo mi je žao otići, no otac je shvatio kakvi odnosi vladaju u nogometu - rekao je Valent.
Osvojili su sve, ali nisu zaradili bogatstvo. Da danas završe karijeru morali bi tražiti posao.
- Da, morali bi raditi, novca u veslanju je malo. Na natjecanjima nema nikakvih financijskih nagrada, no od države za medalje na najvećim natjecanjima dobijemo novac - kaže Martin.
- Trenutačno dobro živimo za hrvatske uvjete. Ne moram razmišljati mogu li na pizzu, ili kupiti si novu košulju... Mogu malo uštedjeti od veslanja, ali ne dovoljno da bih mogao sjediti ispred kauča nakon završetka karijere - dodao je Valent.
Kažu da ih kod nas na ulici nitko ne prepoznaje.
- Obični ljudi u Hrvatskoj znaju tko smo kad čuju naša imena, no po licu nas ne poznaju. I nije to loše, ne mogu zamisliti da kao neki sportaši uopće ne mogu van bez da me ne zaskoče horde navijača - kaže Valent.
Ponosni roditelji Sinković
Otac Darko i majka Zdravka bez daha su pratili utrku. 24sata emitirala su uživo slavlje iz veslačkog kluba.
Veslači donose medalje još od 1952. godine
Zlato gusara iz 1952.
Gusarov četverac bez kormilara ušao je u povijest jer je u Helsinkiju osvojio jedino zlato za bivšu državu. Posadu su činili članovi splitskog Gusara: Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić.
Bronca za dvojac 1980.
Duško Mrduljaš i Zlatko Celent u društvu Josipa Reića osvojili su broncu u Moskvi u utrci dvojca s kormilarom. Hrvatska posada donijela je jednu od devet medalja u SSSR-u.
Bronca za osmerac 2000.
Prvu medalju od samostalnosti osvojili su Francetić, Franković, Smoljanović, braća Skelini, Čuljak, Boraska, Vujević i kormilar Petriško. Osmerac je u Sydneyu dojurio do trećeg mjesta u finalu.
Skelini imaju i srebro
Braća Skelin u Ateni su nastupila u dvojcu bez kormilara. I to uspješno, vratili su se sa srebrom oko vrata. Samo su u Pekingu ostali bez medalje.
Srebro četverca 2012.
Braća Sinkovići u Rio su došli sa spoznajom kako je to biti na postolju. U Londonu su u društvu Davida Šaina i Damira Martina osvojili srebro u četvercu na pariće.