Nakon nesreće prvo sam počeo plivati i vidio da mogu raditi sve što i ostali ljudi. A kad sam počeo skijati i igrati košarku, shvatio sam da je samo nebo granica, kaže Dino Sokolović, 26-godišnjak iz Zagreba, jedan od najboljih svjetskih skijaša s invaliditetom.

Ove je sezone bio drugi u ukupnom poretku Svjetskog i Europskoga kupa, a lani je na POI-ju u Sočiju vodio nakon prve vožnje slaloma, ali je u drugoj izletio.

- Staza je bila rodeo, puna rupa, na takvoj stazi se inače i ne trenira, kamoli vozi utrka. Naletio sam na jednu rupu i okrenulo me. A dotad sam bio dosta brz, da sam došao do kraja, sigurno bih imao medalju. Ali što je, tu je, idemo dalje...

Dino rekreativno igra košarku u kolicima, ali dovoljno dobro da ima mjesta u hrvatskoj reprezentaciji. A sad se odlučio okušati i u novom sportu u Hrvatskoj, hokeju u sanjkama.

- Treba znati balansirati jer rukama i kližeš i vodiš pak, ali kretnje su slične kao u skijanju. Teško je, ali jako zanimljivo, dobro za kondiciju, svakako bih ga preporučio osobama s invaliditetom - kaže Dino.

"Ne mogu se baš popeti na Himalaju, ali mogu skoro sve. Uz sport sam shvatio da nema granica" - Dino hoda uz pomoć štaka i proteza, ali vodi normalan život

No skijanje je njegov prvi sport. Volio ga je još kao dijete, s obitelji je svake godine odlazio na skijanje na tjedan dana. Do nesreće koja mu je potpuno promijenila život.

- Bio je zadnji dan škole, završio sam osmi razred. Išli smo na more starom cestom za Rijeku, a na naš se auto prevrnuo kamion. Mama, dva brata i strina su poginuli, a ja sam ostao bez obje noge. Nitko ne zna kako sam preživio. Uopće se ne sjećam reakcije kad sam se probudio iz kome, još sam bio u šoku. U razdoblju kojeg se sjećam već mi je bilo normalno da nemam noge - ispričao je Sokolović, koji je s vremenom nastavio s normalnim životom.

Završio je srednju školu i fakultet, oženio se, zaposlio kao stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta u marketingu KD Vatroslav Lisinski. A baš mu je sport dao razlog da nastavi za životom.

- Sport je dobar za socijalizaciju, digne te, izvuče iz kuće, vrati u društvo. U to je vrijeme najpoznatija naša paraolimpijka bila Ana Sršen, pa sam prvo išao na plivanje. I u tome sam bio dobar, 11. na Svjetskom prvenstvu. Onda sam čuo da monoski klub Zagreb traži invalida koji bi skijao, pa sam se prijavio. Prvu monoskiju sam dobio nakon što je klub dobio donaciju od prodaje štapa koji je Janica Kostelić izgubila na putu do drugog mjesta na Sljemenu - kaže Sokolović, koji je naknadno upoznao i nju i Ivicu.

- Bili smo zajedno na ledenjaku na pripremama. Staza je bila zatvorena jer je vrijeme bilo katastrofalno, vjetar, snijeg, magla... Ali oni su postavili dvadesetak vrata, odskijali, stavili skije na ramena i pješke natrag na vrh. Ušli bi u restoran, obrisali naočale i onda opet sve ispočetka. Općenito vidjeti Ivicu kako i dalje skija unatoč svim problemima i operacijama prava je motivacija. To je ljubav prema sportu - kaže Sokolović, kojem je posebno značila jedna Janičina pohvala.

- Ivica i ja trenirali smo paralelno na Sljemenu. Sreo sam se s Janicom, pa mi je rekla: ‘Fakat dobro skijaš’. Rekoh, hvala - nasmiješio se Dino.

- I to mi je bila dodatna motivacija.

Druga motivacija mu ni ne treba, u svemu ide korak po korak, bez pretjeranih ciljeva, nego kamo ga život odnese.

- Suočiš se s nekom preprekom, pronađeš način kako je svladati, svladaš je i kreneš dalje.