I večeras se po tko zna koji put potvrdilo kako u derbiju nema favorita i unaprijed upisanih bodova. Favorizirani Dinamo s 20 podjednakih igrača, sa superzvijezdama poput Olma i Petkovića, Dinamo koji se šeta HNL travnjacima i Ligom prvaka, ove sezone ne pronalazi načina kako slaviti u derbiju, pa čak ni kako zabiti gol Hajduku.
Ovaj bod izboren je iz dišpeta, na mišiće, ali treba i to priznati, uz dosta sreće i igru koje se baš nitko neće posebno sjećati. No ovo je i bod kome nitko neće 'gledati u zube', bod koji Hajduka za korak približava konačnom cilju sezone te mu dodatno diže samopouzdanje uoči Jadranskog derbija, u koji ponovo ulazi bez pola momčadi. Bez Juranovića i Bradarića, bez Ismajlija i Simića...
I dok Dinamo nakon derbija može žaliti za propuštenom prilikom revanša za poraz u prvom dijelu, ima za čim žaliti i Hajduk. Da je Burić imao na raspolaganju kapetana Juranovića, da je u veznom redu s Nejašmićem mogao upariti iskusnog Bradarića, da je u napadu bio Jairo..., bila bi ovo posve drugačija priča od večerašnje i lako da bi završila kao i ona prva na Poljudu.
Ovako, Hajduk je na Maksimir istrčao desetkovan, sa željom da se prije svega obrani, Dinamo je namirisao krv i pritisnuo ih od prve minute. No ma koliko Dinamo dominirao u posjedu, udarcima, kornerima, nisu stvorili previše izglednih prilika, a i ono malo što jesu, pohvatao je večeras odlični Ljubić. Pohvala za bod i uloženi trud, a igru ćemo, kao i puno puta do sada, zaboraviti.
Neposredno uoči početka utakmice predsjednik Hajdukova Nadzornog odbora Benjamin Perasović oglasio se priopćenjem u kome se referirao na neodigrani derbi Dinama i Hajduka prije točno pet godina: ''Pet godina kasnije, točno na današnji dan... Na žalost ništa se nije promijenilo. Ponovio bih svaku riječ izgovorenu na splitskoj Rivi.
Hajduk je pokazao da je otvoren za dijalog, ali isto tako da nas ne zanimaju kozmetičke promjene niti političke predstave. Mi želimo stvarne promjene i reforme za zajedničko dobro hrvatskog nogometa. Opet, na žalost, primjećujemo da se problemi našeg nogometa pokušavaju prikriti skretanjem pažnje na navijače, pri čemu u dijelu prijedloga postoji i opasno ugrožavanje ljudskih prava", napisao je Perasović.
I premda se s većinom napisanoga lako složiti, jer neke loše stvari i ljudi u hrvatskom nogometu teško se i sporo mijenjaju, iskoristit ću Perasovićevo priopćenje i postaviti njemu i čelnicima Hajduka slično pitanje: ''Gdje je Hajduk pet godina kasnije, na današnji dan''.
Svaki imalo objektivni promatrač složit će se kako Hajduk godinama pati zbog maćehinskog odnosa krovne kuće hrvatskog nogometa i podržati ga u borbi koju zagovara. No što je s drugom stranom medalje, što je u istom tom razdoblju Hajduk napravio u vlastitoj kući.
U ovih pet godina, dakle od neodigranog derbija u Maksimiru, Hajduk je promijenio dva kompletna Nadzorna odbora, predsjednik Uprave je isti, no samo zbog toga što se Brbić vratio nakon što su još tri osobe obnašale tu funkciju, promijenila su se tri sportska direktora, tri šefa Akademije i šest trenera između dva mandata Damira Burića, koji je i tada i danas sjedio na klupi. I ne manje važno, od igrača koji su tada bili u sastavu danas više nema nikoga, a Hajduk nije osvojio niti jedan trofej...
Ma koliko Perasović s pravom upirao prstom u krovnu kuću hrvatskog nogometa, s istim pravom navijači Hajduka mogu upirati prstom u bivše i sadašnje čelnike kluba, zbog svega lošega što su u istih tih pet godina napravili na Poljudu. Zbog svih tih silnih promašaja, večeras je na Maksimiu kestenje iz vatre opet morao vaditi momak koji na početku sezone nije bio ni u najširim planovima. Bio je to Marin Ljubić, a mogao je to biti i bilo tko drugi od nadarenih mladih igrača.