U crvenom kabrioletu, sa širokim osmijehom, prolazila je Stradunom, dijelila svoju sreću s tisućama poznatih i nepoznatih, kako je rekla, svojih najdražih ljudi, svakom je dopustila da joj čestita, zagrli... Sanja je danas sretna cura, no do te sreće, na žalost, došla je preko gorkih suza.
- Bilo je dana kad apsolutno nitko nije bio uz mene, kad mi je bilo najteže u životu. Tad sam umalo dignula ruke od svega i prekinula s plivanjem. Gotovo svaki dan sam plakala - prisjetila se svojeg puta, ali i ključnog trenutka karijere.
- Kad mi se majka razboljela, ojačala sam. Jednostavno se sve prelomilo i počela sam trenirati više nego ikad. Naravno, jako mi je puno pomogao moj trener. Da mi kaže da treniram 48 sati zaredom, 48 sati bih trenirala.
I tu vjerojatno leži odgovor na pitanje zašto je danas svjetska prvakinja i rekorderka. Većina bi u tim godinama nakon udaraca koje je ona primila potonulo do kraja, ali ona je ojačala, iz svega toga izašla kao pobjednica. No nedostaje joj još samo jedna pobjeda, pobjeda za koju bi dala sve u životu.
- Uzmite mi sve medalje, sve rekorde, ma uzmite mi apsolutno sve na svijetu, samo da mi majka ponovno bude zdrava.