Nismo imali najbolji napad ni najbolju obranu, nismo imali ni najbolje strijelce, golmane, ali svejedno smo uspjeli. Znate što kažu za statistiku, e Hrvatska je to upravo potvrdila na Svjetskom prvenstvu. Ni u jednom statističkom pokazatelju nismo u samom vrhu. Danska je najviše zabila u prosjeku po utakmici (36,60), u čemu smo mi na šestome mjestu (31,70). Island je imao najbolju obranu s 22,5 primljena gola po utakmici, Hrvatska je i u toj rubrici šesta s 26 golova.
Daleko smo od vrha po postotku šuta, tek 13. sa 64,8, dok prednjače Nizozemska sa 73,3, Danska (70,5) i Slovenija (70). U asistencijama smo kolektivno bili tek 12. momčad turnira (12,44), gotovo šest manje u prosjeku od vodeće Švedske (18.00).
Sad i ona druga strana medalje u obrani i napadu. Bili smo najbolji u ukradenim loptama (5,78) te smo iza Danaca (7) radili najmanje tehničkih pogrešaka po utakmici (7,11). To je golemi pomak u odnosu na zadnja natjecanja na kojima smo taj prosjek stizali već do poluvremena. Tu leži najveći pomak ove reprezentacije.
Ivan Martinović u najboljoj je postavi turnira, kao naš najbolji strijelac, a ukupno tek 11. s 41 golom. Danac Gidsel nije imao konkurenciju ni u golovima (74) ni u asistencijama (45), u kojima je Martinović također bio naš najuspješniji igrač (24).
U Zvonimiru Srni imali smo drugog najboljeg kradljivca lopti (11), Marko Mamić bio je osmi bloker turnira s osam blokada, Francuz Konan bio je bez premca s 21. Dominik Kuzmanović briljirao je tijekom turnira pa je nakon finala na tek 10. mjestu po postotku obrana (35,6), no to ne mijenja perfektnu sliku o Kuzmi na Svjetskom prvenstvu. Hrvatska je pokazala da je momčad uvijek najbolji pojedinac, a na SP-u opet smo prije svega bili momčad.