Bio sam prvak Hrvatske u motociklizmu, a onda sam 2001. doživio nesreću na Grobniku i završio u invalidskim kolicima. Iz svega sam izišao još jači. Nije bilo predaje jer život ide dalje.
Tko zna koliko bi Marin Županović (44) još medalja i trofeja osvojio na motociklu da nije bilo teške nesreće prije više od 20 godina, ali, da, život ide dalje i bez obzira što ga je nastavio živjeti nepokretan, donio mu je neke druge medalje. I dalje na stazi, ali onoj atletskoj. U Puli je, naime, drugi put postao paraatletski prvak Hrvatske u bacanju koplja. Tek toliko da se okuša i u bacanju kugle - bronca!
- Već sam bio državni prvak prije dvije godine kada sam bio član kluba u Vinkovcima, a ovo mi je sada prvi naslov kao član osječkog kluba Slavonija Žito koji se prošle godine osnovao u mom gradu - uvodno će rođeni Osječanin s dalmatinskim korijenima.
- Koplje je moja disciplina, ujedno i olimpijska u mojoj F54 kategoriji, koja podrazumijeva paraplegiju. U kugli i disku na velikim natjecanjima spajaju kategorije s F55, a u njoj su paraatletičari fizički bolji i tu nemam velike šanse jer nemam trbušni zid i ne mogu daleko bacati ni disk ni kuglu.
Marin je, zapravo, relativno nedavno otkrio talent za bacanje.
- Počeo sam trenirati atletiku 2019. godine, ali tek sam sada s prelaskom kluba u Osijek počeo ozbiljnije trenirati. Pokazalo se da imam talent i predispozicije. Treniram u Gradskom vrtu svakog dana po sat i pol-dva, vikendom odmaram. Imam svu potrebnu logistiku, a kad nogometaši Osijeka imaju neke važnije utakmice protiv Hajduka ili Dinama, primjerice, onda se naš pomoćni dio ograđuje pa nije baš zgodno. Kada presele na Pampas, nadam se većim mogućnostima.
Koliko je uopće moguće daleko bacati koplje iz stolice?
Šaran od 27 kg
- Jako je izazovno. U mojoj kategoriji lijevom se rukom držim za šipku na stolici i bacam desnom. Kad sam prvi put uzeo koplje u ruku i to sasvim slučajno, bacio sam 14 metara i to je bilo super. Osobni mi je rekord 20,05 metara, dok se za medalje na velikim natjecanjima treba baciti oko 30 metara. Koliko sam blizu tome? Tek sam sada s trenerima Zoranom Tadićem i Krešimirom Dumančićem ovladao pravilnom tehnikom i vjerujem da mi te daljine nisu nedohvatljive. Želim vidjeti što mogu na europskim i svjetskim prvenstvima, možda i Paraolimpijskim igrama u Parizu. Od Grand Prixa u Dubaiju sam i na svjetskoj listi. U srpnju je Svjetsko prvenstvo, ali tek moram uhvatiti normu.
A puno je toga Marin već uhvatio u - vodi.
- Osvajao sam medalje u sportskom ribolovu i to šaranskom, što znači da sve što ulovimo, puštamo nakon slikanja. Čak imam i sponzora. Najveći ulov bio mi je šaran od 27 kilograma. Međutim, atletika mi je sada prioritet - kaže Osječanin koji bez obzira na invaliditet...
- Normalno vozim auto. Samostalan sam i drago mi je čuti da me se ljudi sjete kad im je teško, da sam im uzor. Popratim i dalje i Formulu 1, motociklizam, a kad imam vremena, odem i do Grobnika...