Kako će frontman EKV-a 'ni kriv ni dužan' dobiti svoju ulicu

Milan Mladenović umro je 1994. od raka gušterače. Na desetu godišnjicu smrti dobio je ulicu u beogradskom predgrađu Zemun Polje. Prošle godine je njegovim imenom nazvan plato ispred beogradskog Doma omladine, a u međuvremenu i ulica u podgoričkom prigradskom naselju Zabjelo. U tamošnjim gradskim skupštinama štovatelji Milana Mladenovića i Ekatarine Velike nisu se morali brinuti hoće li svojim zalaganjem isprovocirati političke protivnike. Eventualno im se mogao suprotstaviti poneki zagriženi konzervativac opaskom da je pola EKV-a pomrlo od droge. Marin Knezović zatekao se u delikatnijoj situaciji jer je trebao obrazložiti inicijativu za prvo poslijeratno imenovanje jedne zagrebačke ulice po zaslužnom Beograđaninu. S tipičnim SDP-ovskim defanzivnim stavom najprije je potegnuo argument da se Milan rodio u Zagrebu. Zvuči kao solidna preporuka makar je za to uglavnom bio zaslužan generalštab JNA koji je njegova oca kao oficira pedesetih godina rasporedio u Zagreb. 
Stariji Mladenović potom je dobio prekomandu u Sarajevo, gdje je Milan naučio prve akorde na gitari od čuvenog profesora glazbe Miodraga Necića koji se poslije, nakon umirovljenja, okušao na estradi pod pseudonimom Garri Garrincha. 

Na beogradskoj rock sceni Mladenović se pojavio s grupom Limunovo drvo iz koje je nastao Šarlo Akrobata. Od ranih radova objavljenih na epohalnoj kompilaciji “Paket aranžman” do prvog i jedinog albuma “Bistriji ili tuplji čovek biva kad” Šarlo se nametnuo kao najprogresivniji predstavnik beogradskog novog vala. U Zagrebu mu je mogao parirati jedino Haustor. Međutim, Šarlo je na terenu prolazio samo kao kultni bend s desetak tisuća sljedbenika kasnije privrženih Kojinoj Disciplini kičme. 

S druge strane, Milanova Ekatarina Velika je vještim kopiranjem Simple Mindsa zauzela daleko širi prostor i uvrstila se među nezaobilazne jugoslavenske rock atrakcije druge polovice osamdesetih. Izdavača je našla u Ljubljani, a prvu je ploču snimila u Zagrebu, baš kao i koncertni album “EKV 1986 LIVE” na kojem je zabilježen jedan od od pet rasprodanih nastupa u Kulušiću. 

Na vrhuncu karijere imala je podjednako brojnu publiku u Beogradu i Zagrebu. Sličan omjer zadržao se još dugo vremena nakon Milanove smrti, što je s hrvatske strane potvrđivao masovan odaziv na svaki koncert “Tribute to EKV“.

Antiratni bend: Na početku rata Milan se isticao kao mirovni aktivist

U tom dijelu ni Knezovićeva procjena iznimne popularnosti Ekatarine Velike u ovim krajevima nije pretjerana nego samo malo prilagođena dnevnopolitičkim potrebama. Zaključak do kojeg je došao pišući o Milanu na svom blogu ima bitno drukčije značenje. Knezovićevo “priznanje jednoj epohi, jednoj mladosti i jednom načinu razmišljanja brutalno zatučenom tijekom 90-ih godina” ipak je previše natopljeno nostalgijom. Milan Mladenović se na početku ratnog ludila istaknuo kao mirovni aktivist jer je s članovima Električnog orgazma i Partibrejkersa formirao antiratni bend Rimtutituki. To je bio njegov najozbiljniji angažman u stvarnom svijetu. 

Prije rata Ekatarina Velika nije imala takvih ambicija. Sofisticirana art-rock grupa većinom sastavljena od bezbrižnih potomaka visokih oficira i djece karijernih diplomata pripadala je socijalističkoj zlatnoj mladeži koja je i u društvu jednakih uživala mnoštvo povlastica. Prema insajderskom svjedočanstvu Dušana Kojića-Koje beogradski novi val “bez snobova se ne bi probio. Djeca s Dedinja pokupovala su kožne jakne i pravila punk i new wave bendove”. Kad su prešli u svijet odraslih, još uvijek su mogli računati na nevidljivu zaštitu svojih utjecajnih obitelji. Margitu Stefanović i Bojana Pečara nikad nije zaskočio inspektor za droge s pitanjem što imaju u džepovima. 

Posljedice su bile katastrofalne. Čak i na mnogo raskalašenijim scenama od beogradske teško se pronalaze bendovi koji su pretrpjeli tolike gubitke zbog trovanja heroinom. 

U naknadnim mistifikacijama rockerskih palih anđela njihova se popularnost može znatno uvećati, ali to ne poništava činjenicu da su prije četvrt stoljeća Darko Rundek i Zoran Predin predvodili bendove za klasu bolje od Ekatarine Velike. Njima dvojici svakako treba poželjeti da što kasnije dođu pred odbore za imenovanje ulica. 

U međuvremenu mogli bi zajedno prošetati zagrebačkom Ulicom Milana Mladenovića, a bilo bi lijepo da im netko pokaže i gdje se nalazi Ulica Ive Robića. Nema njegove ulice u Zagrebu? Je li problem u tome što se rodio u Garešnici?