I ja sam tako počela. Prije sada već dosta godina, baš kao većina vas, niti ja nisam imala pojma što su to sastojci, zašto su bitni, a kamoli kako ih možemo analizirati i preko njih ocijeniti je li neki proizvod OK za nas ili ne. A sad sam već u fazi da preko samoga sastava i bez konzultiranja s internetom gotovo uvijek mogu pogoditi ili predvidjeti unaprijed kakva će mi biti neka krema ili serum, pa čak i detalje poput boje, mirisa, teksture i osjećaja na koži.

Cosdna.com (u prijevodu COSMETIC DNA) je stranica koja vam esencijalno dozvoljava da direktno pretražujete proizvode nazivom, ili da upišete sami sastojke pa preko njih analizirate proizvod. Ponuđene su vam 3 kategorije: komedogenost od 0 do 5 (je li sastojak potencijalno problematičan za pore); razina iritativnosti i generalna “sigurnost” sastojka. Ako je u zelenom, super. Ako je u crvenom, manje super.

No, pitanje koje nitko ne adresira je sljedeće: koliko su ti podaci vjerodostojni? Trebamo li im vjerovati bez pitanja kako i zašto? Ako je cosdna neki sastojak ocijenio kao jako komedogen, znači li to da će mi se od svih proizvoda s tim sastojkom pri vrhu sastava izbaciti prištići? Znači li puno crvenih sastojaka da je proizvod bolje izbjegavati? Eh, kad bi barem stvari bile tako jednostavne.

Prvo, cosdna je kineska stranica koja je jako loše održavana, a kreiraju je korisnici upisujući sami proizvode i pripadajuće sastave, što znači da tu ima užasno puno smeća. Nepotpunih sastava, pogrešno deklariranih sastava, sastojaka koji nisu upisivani po redoslijedu i slično. To je prvi veliki problem.

Drugi veliki problem je činjenica da mi zapravo ne znamo kojim kriterijima su determinirane ove tri kategorije. Ne postoji jedinstveni izvor ili referenca koja bi nas uputila na neke znanstvene studije ili istraživanja, te nam efektivno preostaje samo da vjerujemo ili ne vjerujemo proizvoljno ocijenjenim elementima svake pojedinačne kategorije. A ovdje ima pregršt mana i propusta, što ću vam pokazati na 2 odvojena primjera. Realno, mogla bih vam pokazati na 22 primjera, ali ain’t nobody got time for that!

Uzmimo na primjer retinol. Svi znamo ovaj sastojak. Znamo da je vjerojatno ocijenjen crvenom kategorijom kao “opasan”. Što nam to govori? Moj problem s ovim pojednostavljivanjem je što nam zapravo ne govori ništa. Daje nam neku generalnu ideju da ovaj sastojak trebamo izbjegavati, što mislim da je posve krivo jer će neki ljudi toliko fantastično reagirati na retinol da će se na kraju balade samo pitati: gdje si bio cijelog mojeg života?

U koncentracijama koje su zakonski propisane i odobrene od strane brojnih zdravstvenih organizacija, ja ne vidim zašto bi retinol dobio baš crvenu devetku (a pritom u polju iritativnosti ne piše ništa, dok već i vrapci na grani znaju da retinol zna brutalno iziritirati). Sigurnost sastojka i iritativnost sastojka nisu ista stvar, samo da napomenem. Sastojak može biti savršeno blag na koži (dakle, ne izazivati crvenilo, ljuštenje, svrbež ili bilo kakvu drugu reakciju), a biti istovremeno kancerogen, primjerice. Te dvije stvari trebamo odmah mentalno odvojiti, OK?

Retinyl palmitate, ester retinola puno slabijeg djelovanja, dobio je isto tako crvenu devetku. Dapače, po cosdna analizi, čak je i gori od retinola jer izaziva akne i iritira. Da vam kažem nešto – sigurno, ali milijun posto sigurno NE iritira više od retinola. Dokaz je ovaj: da bi se bilo koji derivat vitamina A pretvorio na koži u retinoičnu kiselinu, potrebno je da prođe prvo nekoliko faza. Ovim slijedom objašnjeno: dio retinyl palmitata pretvorit će se u retinol, pa iz toga dio u retinal i iz toga dio u retinoičnu kiselinu. Kužimo se? Retinol je UVIJEK potentniji, a samim time i agresivniji (jači) oblik retinoida od retinyl palmitata. Hoćete zaseban post o retinoidima? Možda je tako najlakše.

S tim rečenim, dolazimo do trećeg i posljednjeg apsurda. Retinal je ovdje ocijenjen kao savršeno siguran i neiritativan sastojak. Pročitajte pasos iznad još jednom i recite mi da to nije apsurd. Hvala lijepa, doviđenja. 

Šalim se, nije još doviđenja. rekla sam da ću vam isto pokazati i na primjeru parfema. Parfem, kao što ste možda mogli i sami zaključiti, nije baš jednostavna tema niti jednoznačnica koju možemo svesti na “parfum” (osim deklarativno). U prosječnom mirisu postoji čak 26 alergenih komponenti! Znate ono kad vam piše “parfum” u sastavu pa ne kupite kremu jer je parfumirana što je fuj, bljak? Realno, ta riječ vam ne govori ništa sama po sebi. Jer moglo se, recimo, raditi o hipoalergenom parfemu, koji je dizajniran na način da ne posjeduje niti jednu od tih 26 alergenih komponenti. Tada proizvođač zakonski može reći da je proizvod hipoalergen, čak ako ima miris ilitiga “parfum”. Ako to ne navede posebno, možete računati da miris ima alergene komponente.  druge strane, ono kad vidite “eugenol, kamfor, coumarin, geraniol” i slično – to su sve redom mirisne komponente koje su alergene i zato se eksplicitno moraju navesti u sastavu ili INCI-ju. To što ljudi to ne znaju prepoznati, to je je druga stvar. “Prirodni” mirisi u 100% prirodnim proizvodima imaju ove komponente, pogledajte malo bolje sastav i sve će vam biti jasno. Ove komponente postoje čak i u eteričnim uljima, i to u vrlo nezgodnim koncentracijama!

Zašto je ovdje citral označen crvenom sedmicom, a citronellol žutom peticom? Oboje su alergeni!

Sada možda razumijete da je, za divno čudo, ponekad čak i bolje imati u sastavu “parfum” nego izjavu o “100% prirodnim mirisima” pa hrpu ovih alergenih komponenti. A situacija se dodatno komplicira i kad vam kažem da neki mirisi (šok horor) ne moraju uopće biti deklarirani kao mirisi. Sive zone su jako zanimljiva stvar! 

A teška siva zona su i stranice poput EWG-ovog Skin Deepa (EWG stoji za Environmental Working Group). U diskusiju o tome koliko su i od strane koga potplaćeni da promoviraju “zelene” kompanije, efektivno zastrašujući ljude dekontekstualiziranim podacima iz raznih jednostranih istraživanja, ne bih suviše ulazila. Moj blog nije prostor na kojem želim teoretizirati o takvim stvarima, iako je svakom iole educiranom posjetitelju već pri prvom pogledu na prirodu i kontekst napisanih “upozorenja” jasno da se radi o (u najmanju ruku) magnificiranju problematičnosti pojedinih sastojaka. EWG spominjem jer smatram da je ovakva retorika dio jednog puno šireg diskursa “prirodno je najbolje” koji perpetuiraju oni koji apsolutno najmanje znaju o sastojcima i oni koji se apsolutno najmanje oslanjaju na recentne podatke znanstvene zajednice.

Sad ćete se možda malo šokirati, ali ozbiljno smatram da bi se u isti koš, iz malo drugačijih pobuda, mogla staviti i Paula Begoun sa svojom Beautypediom. Paula Begoun, osnivačica brenda Paula’s Choice i Beautypedije kao jednog od najrelevantnijih svjetskih izvora recenzija kozmetičkih proizvoda, svoju je karijeru izgradila razbijajući beauty mitove, educirajući konzumente o sastojcima i djelovanju proizvoda. Begoun je imala doslovno nemjerljiv utjecaj na lice industrije, afektirajući čitav val new-age brendova koji se vode sličnom filozofijom i imaju sličan funkcionalni koncept, te mijenjajući misaoni proces konzumenta. Nekoć smo gledali samo da je pakiranje lijepo i da proizvod dobro miriši. Danas želimo vidjeti da nešto radi, znamo čitati sastojke, tražimo airless pakiranja koji održavaju stabilnost i mikrobiologiju naših proizvoda. Zahtijevamo da brendovi ispunjuju naša očekivanja, da se mijenjaju sukladno trendovima i da stalno iznova nude novitete koji su funkcionalno progresivniji. I to dolazimo do problema Paula Begoun, Beautypedije i Paula’s Choicea kao brenda kojem kroz godine vidljivo opada popularnost. Nadalje, opada im i nivo autoritativnosti jer imamo nove brendove koji su mlađi, svježiji, s novim idejama, pa čak i cjenovno konkurentniji; brendove koji se pozivaju na recentnija istraživanja i pronalaske.

Zaleđenost u vremenu i inzistiranje na apsolutnoj sveznajućoj autoritativnosti bez priznavanja pogrešaka u ocjeni nekih sastojaka temeljne su mane Paule Begoun, Beautypedije i Paula’s Choicea kao brenda. Da, sve što Paula’s Choice napravi je uglavnom iznadprosječne kvalitete, i svaki se sastojak u PC proizvodu apsolutno može validirati brojnim istraživanjima. Apsolutno maestralno. Pa ipak, način “bodovanja” i ocjenjiva sastojaka od strane Beautypedije nije idealan. Primjerice, u recenziji Sunday Riley Luna sleeping oil, Beautypedia sastojak “hydroxypinacolone retinoate” (derivat retinola) navodi kao manu proizvoda, dok za taj isti sastojak u recenziji proizvoda Peter Thomas Roth Professional 3% Retinoid Plus navodi: “Retinol derivative is an interesting alternative to retinol.” I daje im plusić za to. A ovo je samo jedna u nizu nekonzistencija.

Ne prihvatiti da se vremena mijenjaju i da svježe istraživanje itekako može potisnuti ili reformulirati stav o starom istraživanju je apsurdno. Unaprijed tvrditi da je neka longitudinalna studija od prije 30 godina nužno najrelevantniji izvor je jednako apsurdno, iako je sasvim jasno da je idejom dugovječnosti i neoborivosti neke studije apsolutno najjednostavnije ljudima u glavu implementirati ideju da sve što se u toj studiji diskutira 100% točno i neporecivo. Činjenica je da su studije o kozmetičkim sastojcima RIJETKO KAD naručene od strane nekog neovisnog izvora, i da se uglavnom naručuju od strane same interesne skupine – proizvođača. Ako jedan renomirani proizvođač kozmetike, koji si može platiti in vitro i in vivo testiranja, želi dokazati da je retinol superiorni sastojak glikolnoj kiselini, on to i može. Sukladno tome, može osigurati i da nepovoljni rezultati istraživanja nikada ne ugledaju svjetlo dana.

Sad vam je jasno zašto se Beautypedia našla u ovome tekstu: i oni, kao i svi drugi brendovi ovog svijeta, o tome što smatraju dobrim ili lošim za proizvod odlučuju diskrecijski i proizvoljno, birajući na koje će se studije oslanjati, odnosno koje im studije konceptualno i funkcionalno odgovaraju. Moj jedini problem s tim je što temeljem tih diskrecijski probranih zaključaka, koji nas uvjeravaju da su apsolutno i stopostotno točni (a nisu nužno), Paula Begoun zauzima poziciju da je jedino njezin stav ispravan, bez ostavljanja prostora da neke stvari nisu crno-bijele. A kao i u Dosjeima X, odgovor je uvijek da se istina nalazi tamo negdje, u bespućima sivog.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Jelena Skendžić i autorica sam bloga Babushka.com.hr. Usrećuju me male stvari u životu: kreativna energija, kava ujutro, bukiranje aviokarte za još neistraženu destinaciju, fotografiranje i planinarenje. Pišem o svakodnevici, beauty i lifestyle temama te putovanjima, a moj rad pratiti možete na blogu, Facebooku te Instagramu.