Uvijek ima ali pa ima i sad, u ovoj mojoj priči. Ali ne mogu se naviknuti, a čini mi se, ni prihvatiti prolaznost vremena. Možda sam iz tog razloga u jednom svom opisu za portal na kojem pišem napisala da ne vjerujem u kalendare i sate. Jer ne vjerujem. Iako sam ateist prije ću povjerovati u neku silu, Stvoritelja, Boga ili kako se već zvao nego da je danas petnaesti svibnja 2017. godine. Meni te brojke ništa ne znače osim nekog orijentira ili, u gorem slučaju, podsjetnika na protok vremena. Teško mi je zamisliti, a vjerujem da nisam jedina, da je prošlo toliko i toliko vremena od nekog lijepog i važnog događaja. Isto vrijedi i za tužne u slučaju obljetnica. Bili lijepi ili tužni, ti događaji su u mom slučaju stalno prisutni jer ne puštam lako.

I tu onda nastaju problemi u mom životu. Jer ne prihvaćam da je ta i ta godina, taj i taj mjesec, sve dok želim još malo onoga. Još djelić onog kolača koji me činio najsretnijom na svijetu. Još jedan trenutak proveden u tom društvu ili još koju minutu na plesnom podiju.

Nije tako kritično kako se čini, ali eto, često “odlutam” i za razliku od mnogih, otputujem unazad umjesto unaprijed. Svjesna sam da to možda i nije najbolja odluka i da je to katkad, ako ne i u većini slučajeva, gubljenje vremena, ali za sad mi odgovara. Vjerojatno još nije došlo vrijeme da “pustim”. Ili je to samo dobar izgovor. ;) 

No kad smo kod prolaznosti vremena, ne mogu se ne sjetiti rečenice od prije nekoliko dana:

“I tako, došao sam tu na njen 18. rođendan ne znajući da ću ovdje ostati do kraja.”

Dvoje starčića o kojima sam već pisala, i opet ću, broje zavidan broj zajedničkih ljeta, a sjećaju se prvog susreta u osnovnoj školi kao da je bilo jučer. Danas se zna dogoditi da se jedno od njih dvoje ne sjeća što je jutros bilo za doručak, ali sjeća se klupe u kojoj su zajedno sjedili, kina u koje su prvi put išli, planinarskog doma u kojem su prenoćili prije više od 50 godina…

Provedeš doslovno cijeli život s nekim, a i dalje imaš osjećaj da je to ništa, da nije toliko prošlo. Tek šačica uspomena, par obiteljskih albuma, nešto svađa, dva do tri kredita i onda shvatiš da je kraj blizu. Bliže je nego što si očekivao, a izbjeći ga ne možeš. Ni ne trebaš. Samo prihvatiš da je vrijeme proteklo i zagrliš sve što je bilo i što će biti. Ne mogu izbaciti iz glave njegovo slijeganje ramenima na dijelu “ne znajući da ću ovdje ostati do kraja” jer znam da bi dao sve na svijetu da još jednom sjednu na neku klupu u Maksimiru, odu u kino, prespavaju u planinarskom domu ali to vrijeme, to prokleto vrijeme prolazi prebrzo.

Trenuci, ne datumi. Zauvijek.

Grlim,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.