Netko će čitati self help knjige na tu temu, netko slušati razne motivacijske govornike, netko će iskušati nešto novo  poput meditacije, joge, plesa, netko će se uhvatiti realizacije nekog svog odavno željenog sna. Okružiti ćemo se sretnim ljudima, ljudima koji nas nadahnjuju, što u današnje vrijeme nikad nije bilo jednostavnije i lakše – internet je prepun ljudi koji, čini se, posjeduju ključ sretnog i ispunjenog života i koji svojim primjerom žele pomoći drugima. Inspiracijske priče i misli su posvuda – nerijetko nam daju određeni boost, podignu nas iz depSvi nešto forsiraju tu sreću resije i ponude drugačiju perspektivu, te nam pomažu da ostvarimo ili povećamo svoju osobnu sreću.

Recimo da entuzijastično uletiš u sve to, klimaš glavom potvrdno na sve one mudre citate, slušaš, upijaš, ispravljaš se. Ubrzo počneš primjenjivati naučeno i tvoja razina sreće počne rasti u razmjeru sa tvojim uspjesima. Divota. Osmijeh ti ne silazi s lica, ushićena si. Sretna. Do onog trenutka kad u tvoj život ponovno dođe tuga, frustracija, nervoza – nebitno iz kojeg razloga. Počneš se analizirati, tragati za problemom, a sva ona pozitiva kojom si se zaogrnula počne te gušiti.

To što ti ne uspijevaš, pa problem je očito u tebi – nisi se dovoljno trudila, nešto radiš krivo, nisi dovoljno dobra. I to ti obično nenamjerno potvrđuju silni osvrti, komentari, oduševljeni ljudi, srčeka, smajlići, floskule poput: budi sretna, isijavaj sreću, zrači ljubav…  Svi su super, samo si ti u banani. Odjednom eto problema, zbog problema kojeg, da stvar bude gora, na prvom mjestu nije ni bilo.

Susretala sam se i dalje se susrećem s ljudima kojima je fokus na mogućnosti uživanja apsolutne sreće, pozitive i mira. Obično slijede neku od inspirativnih ideologija koje obećavaju brda i doline, a ti sve što trebaš je svoju podsvijest istrenirati poput psića i ona će uzvratiti ostvarenjem svake tvoje želje i sna. Iako nemam ništa protiv istih, i iako u osnovi ono što govore drži vodu, uvijek osjećam otpor prema svakoj.

Ono što mi bode oči je navodno postizanje nekakvog nerealnog stanja u kojem se stvari odvijaju baš onako kako treba, po mjeri, nekakvom kalupu koji obećava sreću do kraja života, a ljudi koji se zakače za istu postanu hodajuća bočica neiscrpne sreće i mira, te uredno (navodno) svjedoče ostvarenju svih svojih želja.

Možda se sada pitaš što je tu loše? Po meni puno toga. Na svojoj sam koži osjetila kako te lako može zaposjesti osjećaj da si nedovoljno dobra jer ne uspijevaš postići tu idealnu količinu sreće, nešto što se drugima (opet navodno) događa kao od šale, a zapravo je nepobitna činjenica da ne možeš niti je zdravo biti stalno sretan.

Ne vjeruješ? Nisam ni ja. Vjerovala sam da je problem u meni, analizirala se iznova i iznova. Kako me može smetati pomisao na mogućnost postizanja stanja u kojem si stalno sretan i u kojem se sve tvoje želje ostvaruju? Pa zar to nije u konačnici čovjekov najveći cilj? Da li zbog ovakvog stava sama sebi uskraćujem brojne sretne dane koji bi me velikodušno zasuli kad bi svojim uvjerenjima dopustila da prihvate univerzalnu istinu: svemir sluša i daje, samo traži.

Zamisli svoj idealni život. Sa svim ostvarenim željama za koje duboko smatraš da na njih polažeš pravo. Zamisli taj osjećaj u potpunosti. Zamisli na trenutak taj mjehurić apsolutne sreće u kojem plutaš. Probudiš se ujutro i što onda? Imaš li razlog za ustajanjem? Ako smo stalno sretni nije baš ni bitno gdje smo i što radimo, zar ne? Da li bi nam tada išta predstavljalo izazov? Da li bi postojali posebni momenti, značajni momenti? Što dalje? Koja je sljedeća stanica? Ne gubi li naš život tada svrhu? A ne postojanje svrhe volju za životom?

Čovjeka težnja prema nečemu gura naprijed. Čovjeku su trenutci patnje i boli potrebni za rast, da nešto nauči, otkrije dio sebe, savlada nešto, postane bolji.  Što smo bez uspona i padova, bez promjena? Kakav život ima ustajala voda, a kakav promjenjiva rijeka koja neprekidno teče? A nismo ništa drugo doli ustajala voda ako ne rastemo, makar ta voda bila ispunjena samo apsolutnom srećom.

Pa opet, da me pitaš koja je jedina stvar koju najviše želim od života, odgovoriti ću, kao i uostalom većina nas – biti sretna. Zbunjena svojim podvojenim osjećajima o poimanju sreće, počela sam istraživati.

Prvo otkriće bile su psihološke studije (Gruber, Mauss i Tamir, 2011.) koje govore o tome kako, kada i zašto potraga za srećom nije uvijek dobar izbor. Ovdje se ne osporavaju dobrobiti koje sreća ima na pojedinca, već se postavlja pitanje da li je uvijek dobra?

Primjerice, umjerene razine pozitivnih emocija izazivaju više kreativnosti od onih visokih. Kod visokih razina pozitivnih emocija neki pojedinci imaju tendenciju involviranja u riskantne situacije, a u ozbiljnijim slučajevima nisu uopće u stanju iskusiti negativne emocije.

Previše ljudi trči za srećom. Forsira sreću. Pretjerano se trudi osjetiti sreću. Potraga za srećom nema uvijek željene ishode i ovdje se postavlja pitanje da li bi ljudi zaista trebali maksimalizirati pozitivne osjećaje i umanjiti negativne?

Ne vodi li sve ovo do logičnog zaključka da umjesto forsiranja pozitivnih emocija, trebamo prihvatiti i prestati umanjivati one negativne da bi konačno postigli taj sretniji život kojem grčevito težimo? Shvaćanju da je sasvim u redu ne biti ok, da su nam usponi i padovi potrebni, da linearan život ne znači ujedno u sretan život, niti je uostalom moguć. Da sve naše želje koje u određenim periodima života želimo, nisu uvijek dobre za nas i kad bi se ostvarile napravile bi zapravo pomutnju koje u trenutku silnog željenja nismo svjesni…

O važnosti prihvaćanja svojih emotivnih stanja kakva god jesu i tehnikama koje u tome pomažu, možete čitati u tekstu moje drage kolegice blogerice Slavenke, Biti OK sa sobom ili okness. metta. mindfulness. na njenom blogu Knjiga inspiracija, a o štetnosti stanja u kojem je svaka naša želja ostvarena u tekstu, Nikada nemojte odustati od svojih snova, osim ako vas oni vode u krivom smjeru, na blogu Sretna Patka.

Iako je ovo istraživanje dalo odgovor onom mom pitanju: Da li je moguće i zdravo stalno biti sretan?, i dalje nisam bila potpuno zadovoljna. U redu je ne trčati za srećom, u redu je prihvaćati, ne forsirati, no čemu težiti? Ako je sreća okarakterizirana kao prolazna emocija (poput svih drugih) koja je obično vezana uz naša nekakva postignuća i nije preporučljivo svoju životnu potragu vezivati za njenu nestalnost, što nam preostaje? Moje daljnje istraživanje dovelo me do zanimljivih otkrića.

Znate li da postoji velika razlika između pojma sreća i pojma zadovoljstvo? Iako ove dvije riječi često koristimo u istom kontekstu, između njih postoji zapravo velika razlika. Tolika da, ako su vas mučile dileme slične mojima, vam daje jedno novo i sasvim jasno gledište na put kojim se postiže jedan ispunjen i stabilan život bez iscrpljujućeg forsiranja postojanja apsolutne sreće u istom.

Sreća je prolazna, zadovoljstvo nije. Sreća može doći i otići, zadovoljstvo je s druge strane dugotrajnije, predstavlja svojevrstan način života. Sreća je često vrlo subjektivna i ovisi o vanjskim utjecajima, dok zadovoljstvo nije i ne ovisi o nikakvim vanjskim utjecajima, ono uključuje mir koji traje. Osoba može biti sretna i nezadovoljna, što bi značilo da je u stanju iskusiti povremene navale sreće u inače potpuno nezadovoljnom životu.

Kad ste zadovoljni osjećate mir sa sobom i svojim životom. Sreća dodaje određenu boju zadovoljnoj osobi, no ne ostavlja je praznom i nesretnom nakon što ode.

Kad ste zadovoljni, opušteni ste, smireni, prihvaćate život u svim svojim usponima i padovima, svim krivinama i pravcima, nepredvidljivim preokretima. Uživate u ljepoti promjene. Cijenite jednostavnost, zahvalni ste. Osjećate dobrobit koja dolazi od bezuvjetnog prihvaćanja sadašnjeg trenutka. Osjećanje zadovoljstva stavlja vas u perspektivu u kojoj ste dobri onakvi kakvi jeste, a vaše postojanje ne ovisi o konzumaciji, posjedovanju, imanju, bilo kakvom vanjskom utjecaju.

Zanimljivo, zar ne?

A kako postići to zadovoljstvo, pitate se?  Više o tome u sljedećem postu. 

Do tada, budite mi dobro i pišite mi, jeste li ikada razmišljali o sreći na ovaj način?

Vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.