Usprkos svim tim mojim malim životnim vrhuncima zrele osobe, još mi nije pošlo za rukom da mi neka biljka zaživi dulje od mjesec dana. Kad bi me netko pitao tko mi je modni uzor, k’o iz topa bih ispalila Coco Chanel i počela drviti na dugo i na široko o klasici, eleganciji i jednostavnosti, ali ćeš me svejedno subotom ujutro sresti u podrapanim trapericama i nekim bakandžama na nogama koje kad vidiš ne znaš jesu li nešto najljepše ili najružnije što si u životu vidio. Za doručak ću si pustiti John Mayera kao soundtrack, a dan ću završiti s Axwellom i Ingrossom, osim ako je vikend u pitanju i ponoć je prošla, onda mi daj Doris Dragović da mašem rukama i padam u delirij. Imam jednu tetovažu, obožavam fine parfeme, spašavam pse s ulice, majstorski sastavljam namještaj, glasan sam borac za razna prava: ljudska, ženska, životinjska, a povremeno i plačem pred ormarom jer nemam što obući.

I ti bi onda mene stavio u neku ladicu?

Da, postoji to jedno doba u životu kad je beskrajno bitno što slušaš, što oblačiš, gdje izlaziš, s kim se družiš i na koji đir briješ a najbitnije od svega toga je da se svih tih pet stavki savršeno nadopunjuju. To doba se zove srednja škola. Traženje supkultura u koju bi se uklopili je u to doba u redu, iako ni tada to nije znak nikakve posebnosti, već jedna komforna zona u kojoj se pronalazimo i izgrađujemo. Komforna zona iz koje trebamo izaći jednako lako kako smo u nju i ušli.

Jer ako si ti izašao iz srednje škole, štoviše, izašao toliko davno da trebaš uložiti određeni napor kako bi se sjetio kako ti se zvao razrednik, a kako kolegica iz klupe, a svejedno kroz život ideš tražeći kategorije i ladice za ljude oko sebe, onda ti imaš problem. Problem je još veći ako sebe percipiraš „posebnim“ za razliku od tebi jezivo običnog ostatka svijeta.

Stavljanje ljudi u ladice, kao i pokušaj da sebe isključiš iz pojedinih ladica je jednostavno tužan

Kad čujem žene oko sebe koje govore kako one „nisu kao druge žene“, iskreno se zgrozim. Je li neki problem biti žena? Je li te sram biti žena? Što uopće time želiš reći? Da ne provodiš sate pred ogledalom? Okej, ja provodim. A i dalje ne mislim da sam stvorena samo za to da se sređujem i budem lijepa, posebno ne lijepa za nekoga drugoga. Da znaš sama promijeniti žarulju? Okej, znam i ja i velika većina drugih žena. Da si komplicirana? Okej, sve smo. Štoviše, SVI smo.

Taj „I am so special, not like others“ stav koji je najednom postao strašno popularan je u biti prestravljujuće ograničavajući bullshit, upakiran u celofan slobode i beskompromisnosti, kao i bilo koja druga kategorizacija koja postoji.

„Ne možeš biti feministkinja i paralelno brinuti o boji laka za nokte!“

„Ne možeš biti žena i dobro voziti auto.“

„Ne možeš biti humanitarka i trošiti silne količine novca na odjeću za sebe.“

„Ne možeš biti umjetnica i pjevati Jelenu Rozgu kad ju čuješ na radiju.“

E pa, guess what, možeš sve navedeno...

I još tisuću nespojivih kombinacija. I to je tvoja posebnost. Nisi poseban jer imaš zelenu kosu, istetoviranu polovicu tijela ili jer si na Hreliću našla vintage šešir kakav nitko drugi nema, to je samo tvoj način privlačenja pažnje. Svi to radimo. Ti svojim šeširom, netko drugi kolekcijom tenisica, a netko treći će u klubu naručiti personaliziranu bocu cuge s ugraviranim svojim imenom. U redu je. Ali nije nitko od nas samo to, niti nas ono što oblačimo/ slušamo/ kupujemo definira kao ljude.

Imam frenda Karla kojeg da staviš pored mene i daš ovim „ladičarima“ da razgovaraju s nama i pokušaju nas spojiti, vjerojatno bi došli do zaključka kako bi se nas dvoje mogli u životu sresti jedino slučajno dijeleći isti tramvaj. I sam Karlo je jednom prilikom rekao da od svih ljudi s kojima bi mislio da će kliknuti, ja bi bila zadnja. Da sam se ja ograničila na svoj svijet finih krpica, ljubavnih filmova i ostalih jednoroga, vjerojatno nikad ne bih pisala rečenicu koja počinje s „imam frenda Karla“. Ali nisam. I zato imam frenda Karla.

Ljudi su šarena, nedokučiva i nepredvidiva bića, ljudi spajaju nespojivo, smišljaju nezamislivo i u tome je njihova posebnost. Što više toga od svijeta upiješ i uspiješ sastaviti u sebi, to si zanimljiviji. Što više upijaš, to si vrjedniji. Što više rušiš granice i otvoren si prema svim opcijama i oblicima ljudi, to si zdraviji u glavi. Što se manje ograničavaš, to otkrivaš više stvari koje su ti prekrasne.

Ima svijeta i izvan tvoje ladice, čeka te da izađeš i otkriješ ga.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.