Bandić može biti sve: u partiji, ministrant, desničar i ljevičar

Milan Bandić rođen je 1955 godine u Cerovu Docu pokraj Gruda. Drugi slavni suseljan je Ljubo Jurčić, što objašnjava činjenicu da između dvojice ljudi nema osobite bliskosti – tu je, naime, rivalstvo puno jače. Bandić je u karijeri dobivao i sam sebi dijelio živopisne nadimke - bio je „ čovjek od željeza“, ili „čovjek od mramora “. Hvalio se „dijamantnom voljom“ - svi drugi elementi u prirodi činili su mu se nedovoljno tvrdima da opišu pravu snagu njegova karaktera. Sam je sebe opisivao kao Supermana, Batmana i Spidermana. Nije mu bilo teško ni da sebe nazove „Mocartom“.   Tvrdio je da je lijep kao Alain Delon. Dosad je, ipak, najviše nalikovao  na čovjeka od teflona - za njega se ništa nije moglo priljepiti. Sve do nedjelje.

Rani dani otkrivaju tajnu jedne, doista, čvrste volje.

Pješačio osam kilometara do škole

Kao dječak,  Bandić je svakoga dana osam kilometara pješačio do škole. I osam nazad.  Cijele dane obrađivao je duhan. Prekaljen odmalena, nakon dolaska na studij u Zagreb radi najteže fizičke poslove.  Od malih nogu želio se izvući od te bijede, kakvu današnja djeca ne mogu ni zamisliti.  Općina Grude dala mu je stipendiju pa je s tim novcem otišao na školu. Stipendija ipak nije dovoljna. Po dolasku u Zagreb, Bandić istovaruje šećer i ugljen, žbuka fasade, pakira boce. Uz težak rad, završio je Fakultet političkih znanosti.  Diplomirao je, zapravo, Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu – taj su studij opisivali oni koji se baš nisu htjeli ubiti od učenja, a mogli su računati na neki posao u sistemu. Obitelji u Hercegovini politički su se, u Jugoslaviji, oštro dijelile na dvije skupine – na one koji su vrlo odani državi, i one koji su još fanatičnije bile protiv. Bandićeva je obitelj bila sklona sistemu i ta mu je činjenica pomogla u karijeri.

Morao otići iz SDP-a

Vrlo mlad učlanio se u Savez komunista Hrvatske.  Prvi je posao dobio u Ledu gdje je, u hladnjači, radio na -25 stupnjeva.  Ta temperatura, na kojoj je bijelim medvjedima vrlo ugodno ali ljudima baš i ne, Bandića je gurnula prema raljama sistema. Najprije se preselio u kancelariju, san svih šljakera socijalizma,   da bi se  1983. zaposlio kao stručno politički radnik za ONO i DSZ u Općini Pešćenica.  To  je nešto kao danas Pavle Kalinić na gradskoj razini. Kao dječak, ministrirao je u crkvi  - i tu širinu nije izgubio ni kao političar. U procesijama se znao natovariti svijećama veličine torpeda, ali mu nije bio mrzak ni bedž sa Titovim likom. „Bandić vam može biti sve, ali nije nacionalista ni desničar“, rekao nam je čovjek koji ga sjajno poznaje- „On se u vlak političke desnice ugurao tek kad mu Milanović nije dozvolio predsjedničku kandidaturu, pa je morao otići iz SDP-a“.

Iz Saveza komunista, kasnijeg SDP-a, nije izašao ni za vrijeme rata, kada je ta stranka bila na dnu.  Deset je godina tavorio u opoziciji, u „dijamantnom voljom“, stvarao SDP Zagreba, organizaciju koja nije doživjela poraz. Gacao je po Blatu, obilazio Kozari bok, išao u cipelama tamo gdje drugi ne idu ni u kaljačama. Uspješno vodeći najprije peščenički ogranak, a potom i gradsku organizaciju stranke, 2000. godine postao je gradonačelnik Zagreba.  Veliki je skandal izbio kad je u javnost otišlo njegovo pismo kojim poziva članove Partije da će im SDP pomoći ako trebaju posao. Danas to pismo zvuči više kao program  SDP-a za dvije naredne petoljetke  nego kao optužnica, no onda je još zvučalo sramotno. Ipak, kao gradonačelnik pokazao je monumentalnu graditeljsku volju, nalik Isidoru Kršnjavom.

U devet godina Bandićeve vladavine Zagreb je dobio niz novih građevina, stotinjak vrtića, masu novih i obnovljenih prometnica.  Bandić  je sagradio i monumentalni  Muzej suvremene umjetnosti, proširio je Slavonsku aveniju, sagradio čuvene fontane. Kritičari su mu zamjerali despotski stil rukovođenja, klijentelizam i korupciju, no i gradski su takisisti  pjevali istu pjesmu – „ako i krade, on nešto dela. Ovi drugi bi samo krali“. Zbog izjave o korumpiranosti, tužio je Milanovića i novinare koji su tu izjavu prenijeli. Ranije nije posezao za tužbama. Vjerovatno je instinktivno naslutio opasnost koja mu vreba od Milanovića.

U Skupštini Holdinga dugo je godina bio jedini član. Bandić je od Grada napravio tvrtku, koju je vodio sam. Ponašajući se kao apsolutni gospodar svega u glavnome gradu, išao je iz afere u aferu. Pijan je, 2002. godine, bježao od policije nakon prometne nezgode. Kazao je da je popio tri-četiri gemišta. Zbog pokušaja podmićivanja policajca koji ga je prijavio, morao je dati ostavku. Zamjenicu Vlastu Pavić prostački je opsovao. Fiktivno se rastao od žene kako bi dobio gradski stan. Prostačio je s novinarima. Vikendicu je sagradio bez 'papira', pa ju je tek naknadno legalizirao.  Petljao je s Krašogradom i zamjenama zemljišta.  Gradio zlatne zahode. Poslovao s Pripuzom.  Kad je 2006. preselio u novi stan,  penthouse u Bužanovoj, zatajio je  javnosti da stan ima oko 250 kvadrata. Priznao je samo pola. Kad je otkrivena golema kvadratura, rekao je da druga polovica pripada bratu Dragi, poduzetniku iz Njemačke.

Savladao afere koji drugi ne bi preživjeli

Godišnje je izgovarao milijun gluposti,  koje bi svaki put povećale njegovu popularnost.  Cijela zemlja tresla se od smijeha zbog tvrdnje da je terorističke eksplozije u Zagrebu skrivio neki "patolog". To mu je samo povećalo popularnost. Dok drugi političari padaju zbog sitnica (uzmimo slučaj Holy) Bandić je savladavao afere koje drugi ne bi preživjeli ni u atomskom skloništu.   Karijera mu je išla tako dobro da se na zadnjim izborima kandidirao za predsjednika republike. Godinu dana maltretirao je javnost pričama o tome hoće li izaći na izbore ili neće. Kad je ušao u njih, bilo je jasno da je zapravo osigurao pobjedu Ivi Josipoviću, jer je razbio desni front na nekoliko suprotstavljenih skupina. Dok su se za glasove desnog centra tukli on, Hebrang, Primorac i Vidošević, Josipović je na lijevom centru ostao sam.  Milana Bandića  već je prije opjevao glasovit hercegovački guslar Željko Šimić, a njegovu povijesnu utrku za predsjednika zabilježio je i nepoznati SMS stihoklepac u pjesmuljku u kojem se veliča dolazak Hercegovca iz Gruda, a radosno iščekuje odlazak predsjednika. ( Još desetak i nešto dana, nema više Mesić Stipana. Odlazi redikul i svjedok haaški, slađe mi je to nego sir paški. Odlazi Buda, Jakić i drugi udbaši, dolaze Hercegovci naši. Milan je rodom iz Gruda, virujte, čovik ima muda. Uspio je SDP razorit, nije to bilo lako sorit. I on i Jurčić tamo su bili, figu u džepu stalno su krili. Bit će u ambasadama smjena, neće više biti Jugoslavena. Josipović je umanjenica od Broza, ne dopustite da nas sroza. Zato, sinovi hrvatskih ustaša i partizana, glasujte za Bandić Milana.)

Iako je pretrpio moždani udar, Bandić radio je  po 16 sati na dan. 'Vjerujem da je rad najbolja terapija“ rekao je. „Nema izgubljene lopte i izgubljene utakmice. To sam ja i tu se ništa ne može. Ima u meni nešto što me tjera da zaorem najdublju moguću brazdu u Zagrebu'…“ Nakon smrti Ivice Račana kandidirao se za predsjednika SDP-a.  U drugom krugu, Zoran Milanović je  pobijedio Željku Antunović.

Čekao novi uzlet

Jedna velika karijera koja je tek trebala ući u zvjezdanu fazu – Bandić je planirao veliki  uzlet na parlamentarnim izborima a kao kruna svega trebali su doći predsjednički izbori 2020. godine -  zasad je prekinuta. Ovo sad je najteži udarac kojega je primio i od kojega se neće lako oporaviti.