Marija Kohn: U prevelikim cipelama prošla na akademiji

Životna priča glumice Marije Kohn (79) nalikuje na uzbudljiv roman pun neočekivanih obrata i tragedija. Kad je u filmu “Svoga tela gospodar” 1958. godine odglumila šepavu Rožu ta joj je uloga donijela Zlatnu arenu i popularnost (odšepala ju je, kaže, više od 300 puta). Obilježila ju je i uloga mucave Erminije u predstavi iz 1974. “Mirisi, zlato, i tamjan” Slobodana Novaka. Najnagrađivanija domaća glumica iza sebe ima više od stotinu kazališnih uloga, šezdeset filmova, četrnaest televizijskih drama i serija. 1999. godine je, nakon 40 godina rada, otišla u mirovinu. Kako je u cipelama dva broja većim, “slučajno” upisala Akademiju te ostalim zgodama i nezgodama, ispričala nam je ta nesuđena profesorica matematike.

Express: Rasli ste u ratom zahvaćenom Lopudu. Kakvi ste bili kao djevojčica?

Zločesta! Bila sam strašno živa. Nisam bila inatljiva, nego vrlo znatiželjna i sve sam htjela učiti, znati. Kažu da sam bila lijepo dijete, imala sam plavu kovrčavu kosu, a majka me je odijevala u volane, pa su me svi zvali Leptirica što me jako ljutilo. Sjećam se, tad sam dobila dobre batine, kad smo išli kao gospođe barunice koja nas je pozvala na čaj. Uglavnom, mama me odjenula u haljinu koju je sama sašila, od organdija s gumom oko ruku koja me stalno grebala, stiskala i bila sam nemirna zbog toga pa sam se stalno vrckala. Gospođa barunica me pitala da joj pokažem kako plešem i govorim pjesme, a ja sam joj odbrusila: ‘Pusti me na miru, što me daviš, divljakušo jedna’. Mama se gotovo onesvijestila od srama, a barunici je to bilo komično jer joj to vjerojatno nikad nitko nije rekao da je divljakuša.

Express: Jeste li u pubertetu smirili temperament?

- Mi nismo znali što je to pubertet. Bili smo u ratu, nismo imali što jesti, od čega ćeš imati forcu za pubertet? Cijeli Lopud je bio logor, veliko skupljalište židovske djece. Poslije su ih, kažu, prebacili u logor u Italiju, a neki kažu da su ih potopili na putu do tamo. Do smrti svoje neću zaboraviti sliku te gladne djece iza žice. Bile su dvije velike murve crvenkasta i bijela i mi smo se penjali po njima, brali ih i kroz male otvore pružali toj djeci. Tako smo se s njima družili.

>>> Cijeli intervju pročitajte u Expressu