Nela Kocsis za Express: Znam da nikad neću imati djecu

Život glumice Nele Kocsis (44) ovih dana uglavnom se odvija u Gavelli. U matičnom kazalištu priprema predstavu “Kolovoz u Okrugu Osage” , obiteljsku dramu prema kojoj je prošle godine snimljen film. Glavnu ulogu majke, igra Anja Šovagović Despot, a njezine tri kćeri uz Nelu su i Bojana Gregorić-Vejzović i Antonija Stanišić-Šperanda. Uz to priprema i Krležinu dramu “U agoniji” u kojoj će se vratiti tekstu s kojim je u Osijeku prije 25 godina položila prijemni ispit na Akademiji kao barunica Laura Lembahova.

Express: Kako je bilo odrastati u Osijeku?

Rođena sam 1970. i kažem da je to bila godina dobre berbe jer su mnogi moji vršnjaci danas uspješni ljudi. A meni je bilo fantastično u tom gradu sve do rata. Odrasla sam u radničkom naselju Jug 2 i bili smo jako sretni jer se nitko nije izdvajao materijalnim dobrima nego smo se dokazivali znanjem i vještinama. Oduvijek sam bila uvjerena da ću biti stjuardesa jer mi je otac radio na aerodromu. Odmalena pamtim elegantne stjuardese, dotjerane i lijepe, a još k tome putuju svijetom. Tako sam i ja do kraja srednje škole bila uvjerena da ću raditi u avionu. Nošena tom željom upisala sam jezični smjer u Ekonomskoj školi i tako učila engleski, talijanski, njemački i latinski, uz mnogo književnosti.

Express: A gdje ste naučili tako dobro igrati šah?

Kod prijateljice Željke s kojom sam trenirala gimnastiku. U njezinoj kući njegovao se ‘kult’ šaha. Budući da bi vikendom ostajala kod nje ‘spavati’, noći bi provodile igrajući šah. Odlazile smo i k šahovskom majstoru Vuletiću, koji nas je učio šahovskim fintama - razna otvaranja partije, damin gambit i slično. Mogu reći da ga prilično dobro igram.

Express: Ali umalo ste postali profesionalna streljašica.

Da, bila sam i odlična gimnastičarka jer sam bila jako nestašno, hiperaktivno dijete i stalno sam morala biti u pokretu. Odmalena sam se zaljubila u gimnastiku i bila prilično uspješna, ali nakon ozljede kralježnice morala sam prestati. Postala sam u osmom osnovne trenerica mojoj ekipi, a onda me jedan dan presreo profesor tjelesnog: ’Nenči, brzo dolazi ovamo! Razboljela nam se cura iz ekipe, a sutra moramo na natjecanje. Dođi da ti pokažem kako se puca iz puške!’ Počela sam vikati: ‘Kakva puška? Ne želim nikakvo oružje u ruci! Ne zanima me! Ne znam ni kako se to drži!’ Bio je uporan jer je htio s ekipom na natjecanje i tako sam otišla u streljanu i za sat vremena naučila kako se barata zračnom puškom. Drugi smo dan otišli na općinsko natjecanje na kojem sam ja šokirana - osvojila broncu, a ekipno smo bile prve. Profesor je poludio od sreće.

>>> Cijeli intervju pročitajte u Expressu