Andrej Plenković ne stiže sakriti ili pokriti sve sramotne ispade kandidata i članova, kao i ispričati se zbog nasljeđa HDZ-a, dok Milanović postojano narušava imidž SDP-a kao bazično pristojne građanske stranke.
"Nema znaka jednakosti između mene i Milanovića. Mi smo se pokazali toliko različiti u ovoj kampanji. On je potrošen, deja vu", rezolutno je izjavio Andrej Plenković u jučerašnjem intervjuu na RTL televiziji.
Naravno, ništa drugo nije ni mogao reći.
Teško je čovjek koji s Milanovićem dijeli urbano nasljeđe, obrazovanje i diplomatsku karijeru, pa čak i stambeno pitanje, a da ne govorimo o tome da su se obojica "ušuljali" pa potom i preuzeli dvije najveće stranke, mogao te sličnosti javno priznati samo pet dana prije izbora.
Međutim, jedna ključna razlika u ovoj kampanji je došla posebno do izražaja: Andrej Plenković se grčevito trudi pokriti sve mane HDZ-a, dok Zoran Milanović nanovo potencira sve mane SDP-a.
I sinoć je Plenković obavio dio svog zadatka. "Osim Culeja, većih pogreški nismo imali", rekao je šef HDZ-a. "Ispričao sam se Kajtaziju i tražim da se svi suzdrže od osobnih uvreda". Nešto kasnije je dodao: "Bilo je pogrešaka u HDZ-u i izražavam žaljenje za sve pogreške mojih prethodnika".
Ispričavanje i žaljenje
Reklo bi se, drugo nije ni preostalo. HDZ-ovo nasljeđe, pogotovo iz mandata Tomislava Karamarka, toliko je kompromitirajuće da Plenković ne stiže napraviti ništa osim krpanja rupa, ispričavanja i izražavanja žaljenja.
S druge strane, Zoran Milanović nije u stanju ispričati se ni za svoje skandale, gafove, greške i propuste. Ni za "vojnog lekara" ni za "šaku jada". A kamoli za verbalne ispade svojih partnera ili suradnika, poput jučerašnjeg statusa Stipe Gabrića Jamba koji je na društvenim mrežama majku Nikole Grmoje optužio da krade po samoposlugama.
Zoranu Milanoviću nije palo na pamet ispričati se u ime koalicije na čijem je čelu. Kao što se Plenković ispričao zbog Culejeve uvrede Veljka Kajtazija.
Kontrapunkt je očit: Plenković ne stiže sakriti ili pokriti sve sramotne ispade svojih neotesanih ili primitivnih kandidata i članova, dok Milanović postojano narušava imidž SDP-a kao bazično pristojne građanske stranke.
Ili još jednostavnije, Plenković ublažava imidž HDZ-a, a Milanović narušava imidž SDP-a.
Jedan je stoga postao glavnim adutom svoje stranke na ovim izborima, dok je drugi i dalje najveći uteg svoje stranke koja se sve češće mora sramiti (ali ne i ispričavati) zbog njegovih verbalnih akrobacija.
Puštanje magle
Naravno, mnogi kritičari mogu, vjerojatno s punim pravom, odbacivati Plenkovićeva nastojanja kao obično "puštanje magle", kao piarovsku opsjenu i puku mimikriju u stranci koja je u previše navrata već pokazala da se ne može ili ne želi promijeniti.
Jednako tako, uz ovakvo Milanovićevo ponašanje SDP teško može sačuvati svoj imidž pristojne stranke za koju bi glasali pristojni ljudi. Još teže uz nove Milanovićeve pajdaše kao što su Jambo i Beljak.
Naravno, Andreju Plenkoviću sve ovo još može proći s obzirom da predstavlja svježe i neokaljano lice u hrvatskoj politici, za razliku od izranjavanog i izrešetanog Milanovića koji se godinama nalazio među najnepopularnijim političarima u državi, da bi nakon micanja Karamarka izbio na sam vrh.
I dok Plenković poput zeca u utrci na duge pruge sada "na svježinu" pokušava povući svoju stranku prema naprijed, Milanovića njegovi kritičari u stranci iza kojih je ovog proljeća stalo 40 posto članova, optužuju da postojano vuče stranku unazad, jer je u deset godina dobio samo jedne parlamentarne izbore.
Nije stoga nikakvu čudo da Plenković, pored saniranja imidža svoje stranke, koristi priliku da pet dana prije izbora što jasnije potencira razliku u odnosu na Milanovića. Namjera mu je pokolebati uvrijeđene glasače ljevice i pridobiti neodlučne glasače centra da se priklone novom pristojnom i "vjerodostojnom" HDZ-u.
Pritom se može postaviti pitanje koliko je on sam u tome vjerodostojan, s obzirom da se nije usudio odreći se Zlatka Hasanbegovića, kao novog manekena stranačke desnice, niti je osudio političko agitiranje biskupa s oltara za koje smatra da mu idu u prilog.
Možda se s vremenom, pod uvjetom da uopće dobije dovoljno vremena na čelu HDZ-a, Andrej Plenković stopi s karakterom HDZ-a ili naprosto umori od silnog ispričavanja i žaljenja. Baš onako kako se SDP nakon odlaska Ivice Račana s vremenom stopio s karakterom Zorana Milanovića.
