Kolumna
Živorad Tomić Utorak, 18.09.2012. u 12:00

Kako su holivudski šefovi bili uvijek najveći američki rasisti

Do prije pedesetak godina u Hollywoodu je postojala tradicija “crnih lica” - bijelih glumaca koji su, obojeni, glumili crnce. Rasna diskriminacija zadržala se do danas

Priču o Hollywoodu i crncima započeo bih 1776. kada vrsni znalac francuskih vina i robovlasnik Thomas Jefferson, koji je bio ludo zaljubljen u svoju crnu robinju Sally Hemmings (u filmu “Jefferson u Parizu” Jamesa Ivoryja glumi je Thandie Newton) u predvečerje Američke revolucije stvara Deklaraciju nezavisnosti i zapisuje: “Mi ove istine držimo samorazumljivima: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je njihov Tvorac dao neka neotuđiva prava i da su među tim pravima Život, Sloboda i traganje za Srećom.“

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, u doba društvenih previranja u Americi, jačanja crnačkog otpora, stvaranja Crnih pantera i rađanja crnačkog “blaxploitation” filma, Jeffersonovom su tekstu crnci cinično dodali jednu jedinu riječ: “Mi ove istine držimo samorazumljivima: da su svi bijeli ljudi stvoreni jednaki...”.

I bili su u pravu – bar što se Hollywooda tiče. Desetljećima su u holivudskim filmovima rijetkim crnim glumcima dopuštene uloge bile strogo propisane. Mogli su biti, prije svega, robovi, a zatim eventualno čistači cipela, kućna posluga, uniformirani momci na kolodvoru i u vlaku, dok su elegantnije uloge poput one livriranih šofera bijele gospode ili pjevača u noćnim klubovima bile osobita čast. Biti crni glumac u Hollywoodu bilo je strašno, kao i sanjati o filmskoj režiji, pisanju scenarija, filmskoj fotografiji, čak i glazbi.

Do kojih granica je ta holivudska rasna segregacija išla vidi se najbolje u prvom zvučnom filmu “Pjevač džeza”, snimljenom 1927, u kojemu bijeli glumac Al Jolson glumi crnog naslovnog junaka, groteskno obojen u crnca. Ta je tradicija “crnih lica” (“blackface”) – bijelih glumaca koji, obojeni, glume crnce - trajala sve do sredine pedesetih, kada se snimaju prvi angažiraniji filmovi na temu rasne segregacije i pojavljuje prva prava velika crna zvijezda – Sidney Poitier. Ti počeci crnačkog ulaska u Hollywood bili su rijetki i teški, kao da je uspostavljena kvota koliko crnaca godišnje može biti u američkom filmu. Da se u biti ništa nije promijenilo ni do danas, pokazuje i slučaj njemačkog redatelja Rolanda Emmericha koji je za glavnu ulogu u filmu “Dan nezavisnosti” tražio Willa Smitha. Šefovi filmskog studija su se protivili i zahtijevali bijelog glumca, tvrdeći da Smith, kao crnac, nije dovoljno “univerzalan”, što u stvari znači da nije dovoljno “bijel”, te da neće privući dominantnu bijelu publiku u kina.

U kinima se upravo prikazuje film “Crveni repovi” u produkciji Georgea Lucasa, o prvoj postrojbi crnih vojnih zrakoplovaca u II. svjetskom ratu, zvanoj “Tuskegee zrakoplovci”. Pod tim je naslovom 1995. snimljen i televizijski film u produkciji Teda Turnera. Čini se da je američka vojska jedan od najboljih tematskih poligona ispitivanja i definiranja američke rasne segregacije. To je shvatio krajem pedesetih i John Ford kad je odlučio u vojničkom vesternu “Narednik Rutledge” dati svoju sliku bjelačke američke noćne more – straha od crnačke seksualne nadmoći. Glavnog junaka, narednika Braxtona Rutledgea glumi legendarni crni sportaš i glumac Woody Strode. Šefovi studija bili su, naravno, protiv vesterna o “crnčugi”, na što im je Ford hladno uzvratio. “Imajte barem pristojnosti zvati ih crncima...”. Taj je glumac postao njegov najvjerniji i najbliskiji prijatelj sve do smrti. Volio ga je kao oca. Kad je Ford obolio i ležao u krevetu, Woody Strode uselio se u njegovu sobu i spavao pod njegovim krevetom pružajući mu možda više pažnje i nježnosti nego članovi Fordove obitelji. Na pitanje zašto je toliko volio Forda i bio mu vjeran, Woody Strode je odgovorio: “Kad sam u filmu vodio svoju konjicu kao John Wayne preko Rio Grandea iz Teksasa u Meksiko, nosio sam preko rijeke ponos cijele svoje rase”.

>>> Ostale priče pročitajte u 24sataExpressu

Možda vas zanima i ovo:
Message