Nakon prvih sto dana mandata građani su hrvatskoj Vladi dali Vladi ocjenu samo malo višu od dvojke. Ali zato su predsjednika te iste Vlade izabrali na drugog najpopularnijeg političara u zemlji. Odmah do Kolinde.
Koje su dvoje najpopularnijih političara u zemlji?
Oni koji imaju najmanje veze s ovom Vladom. Jedan je predsjednica Republike, a drugi - predsjednik Vlade.
Ovo zvuči kao vic, ali ne mora biti.
Tihomir Orešković drugi je najpopularniji političar u Hrvatskoj, odmah iza Kolinde Grabar Kitarović koja, baš poput svojih posttuđmanovskih prethodnika na Pantovčaku, osvaja srca hrvatskih građana zahvaljujući ustavom određenoj činjenici da nema gotovo nikakvih formalnih ovlasti u vođenju države.
A na čelu nikada gore ocijenjene Vlade nalazi se najpopularnijji premijer u posljednjih par desetljeća.
Nikada nijedna hrvatska Vlada nije u prvih sto dana imala tako nisko povjerenje javnosti. I nikada u prvih stotinu dana nije jedan premijer bio u tolikoj mjeri popularniji od Vlade koju vodi.
Rad prethodnih dviju Vlada, Milanovićeve i one Jadranke Kosor, nakon prvih sto dana podržavalo je pedeset posto građana, Oreškovićevu podržava tek 35 posto. Prosječna ocjena Vlade najniža je u povijesti, samo 2,43, a čak joj ni glasači Domoljubne koalicije ne daju čistu trojku.
Oni smatraju da to nije zapravo vlada Domoljubne koalicije, ali jednako tako i svi oni koji pozitivno gledaju na Oreškovića vjeruju da premijer nema prevelike veze s Vladom koju vodi.
Da ima, vjerojatno bi dijelio njezinu nezavidnu anketnu sudbinu.
Tako imamo premijera koji uživa podršku građana koji jedva da podržavaju Vladu na čijem je čelu. Ovaj paradoks mogao bi ući u politološke anale.
Kako je Tihomir Orešković to uspio?
Distancirao od kaljuže
Uglavnom tako što se distancirao od svega što se događa u njegovoj Vladi. Distancirao se od koalicije koja ga je dovela na premijersko mjesto. Distancirao se od šefova stranaka koji se stotinu dana hvataju za grkljane. Udaljio se od nikad manje popularne predsjednice Republike koja mu je dala mandat. Odmaknuo se od svih ideoloških i svjetonazorskih trvenja.
Ostavio je dojam kako nema veze s ministrima i kadroviranjem koje ide na dušu Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu. Točnije, uzima zasluge za izbor dobrih ministara, kao i za udaljavanje onih loših.
Osim toga, građani vjerojatno cijene činjenicu da se Orešković obogatio prije nego što je ušao u politiku, što je na našim prostorima oduvijek bio raritet i na što je hrvatska javnost snažno senzibilizirana.
Cijene i to što dolazi iz svijeta biznisa, a ne iz stranačkih kuloara, što dolazi iz svjetskih, a ne malomišćanskih okvira, a nekima je prirastao srcu i zbog svog "pidgin hrvatskog" i svojih "Google translate" doskočica.
A kad smo već kod toga, ne bi nam smio trebao promaknuti još jedan kuriozitet: dvoje najpopularnijih političara u Hrvatskoj zapravo su došli iz inozemstva. Da ne kažemo da su sletjeli s Marsa.
Kolinda Grabar Kitarović je od 2008. godine na mandatima u SAD-u i NATO savezu, dok je Orešković tek nekoliko godina bio u Zagrebu na čelu Plive, pa onda krenuo dalje korporativnim putevima i stranputicama. Očito Hrvati pokazuju veću naklonost osobama koje se nisu valjale u ovoj političkoj močvari.
Reformska uzdanica bez reformi
No više od svega, zanimljivo je kako se premijer Orešković uspio nametnuti kao reformska uzdanica na čelu Vlade koja se bavi svime i svačime samo ne reformama. Još je zanimljivije kako on ovih dana šalje poruke da je on tu "za građane" koji ga, eto, nisu imali prilike birati i izabrati.
A najzanimljivije je kako se Orešković trudi biti premijer u Vladi u kojoj ga najveća stranka, HDZ, i naročito njezin predsjednik Karamarko, uopće ne smatraju pravim premijerom niti žele da se on bavi premijerskim poslom.
"Premijer sam i mislim da se pokazalo da sam nekakve teške odluke donio ja", izjavio je sinoć Orešković u intervjuu za Novu TV, ne konkretizirajući koje bi to teške odluke bile. "A opet", dodao je, "ja ću uvijek tražiti savjet od gospodina Karamarka koji ima iskustvo".
Premda se taj Karamarko više ni ne trudi sakriti iminentni plan deložiranja Oreškovića i "preslagivanja" Vlade bez Mosta.
Protiv Karamarka
I ta činjenica, da najnepopularniji političar u državi ne trpi samostalnost premijera, uvelike pomaže Oreškoviću u podizanju rejtinga. Baš kao što je postalo evidentno da Orešković u ovom kaosu od Vlade nastoji izvući maksimum za sebe.
S jedne strane, ostavlja dojam da planira malo dulji ostanak u politici, bilo na čelu Vlade dokle god to bilo moguće, bilo s Mostom u slučaju raskida s HDZ-om. Da ga je imalo briga, Karamarko bi mogao ozbiljno razmisliti o posljedicama uklanjanja popularnog premijera, kao i percepciji građana koji misle da je Karamarko glavni negativac u Vladi.
S druge strane, Orešković dobrim dijelom glanca svoj imidž na čelu hrvatske Vlade ne bi li eventualno pojačao svoj ugled u biznisu i probio se do prvog ešalona vlastite korporacije s koje je sletio u Banske dvore. Ovo žrtvovanje na čelu najgore Vlade moglo bi mu se isplatiti kroz iskustvo i međunarodne kontakte.
Pa makar pritom morao s blesimetra polagati antifašističku zakletvu. Ili se pohvaliti da Erdogan hvali Hrvatsku kao tolerantnu zemlju. Valjda po svojim mjerilima.
Blokada Vlade, promocija premijera
Uglavnom, ono što bi pokopalo svakog političara, promoviralo je premijera Oreškovića.
Blokada Vlade, svađe u koaliciji, uzalud potrošenih sto dana, reforme koje su dijelom prepisane od bivše Vlade, a dijelom su razgnjevile javnost, nikad gori kadrovski sastav po ministarstvima, nikad žešće afere i skandali na svim razinama... Pa ako za sve to čak ni oporba ne svaljuje odgovornost na samog premijera, zašto bi to onda činili građani?
A možemo to gledati i ovako: u ovoj državi, na ovakvoj političkoj sceni, uz ovakve stranke i njihove lidere, netko bi ipak morao u anketama biti popularan, pa zašto to jednom ne bi bio i sam premijer?
Ionako će, kad i ako Karamarko provede svoj plan, na čelo nepopularne Vlade zasjesti najnepopularniji političar pa će sve sjesti na svoje mjesto.
