Tomislav Karamarko se brani od afere, ali zvuči kao da se oprašta od svih funkcija. Za njega bi odlazak bioi udarac, ali pitanje je bi li ga tako dramatično doživjeli njegovi suradnici. Kao i njegovi protivnici iz oporbe.
"Nisam vezan ni na jednu funkciju", izjavio je Tomislav Karamarko u jednom od serije sinoćnjih ekskluzivnih intervjua nacionalnim televizijama.
"Jesam u funkciji svom narodu, državi, domovini, ali ja ne moram ništa biti u ovoj zemlji".
Nema sumnje da su tu rečenicu mnogi dočekali sa zadovoljstvom i da bi takva varijanta zadovoljila gotovo sve na političkoj sceni. Nema puno onih koji bi danas pustili suzu za Karamarkom.
Prvi je ne bi pustio Božo Petrov koji je jednom već potpisao kod javnog bilježnika da ne želi s Karamarkom imati posla, koji šest mjeseci s Karamarkom ratuje u Vladi, a koji je sinoć izjavio da "situacija nije dobra jer svaki dan izlaze neki novi detalji".
Kao da jedva čeka svaki novi detalj, pa da Most može "na vrijeme dati svoju odluku".
Suzu ne bi pustio ni premijer Tihomir Orešković, koliko god se sinoć zaklinjao na odanost Karamarku tvrdeći da on "nije učinio ništa zlo prema Hrvatskoj". Šef HDZ-a ne trpi premijera, ne trpi osobu koja mu je uzela premijersku fotelju, ne trpi neposlušnost i to što se Orešković spanđao s Petrovom.
Bez Karamarka i Orešković bi mogao prodisati. Osim, jasno, što bi izgubio neophodan instrument za podizanje vlastite popularnosti.
Kolinda bi prekoračila njegov leš
Teško da bi za Karamarkom proplakala, da se ne shvati seksistički, i Kolinda Grabar Kitarović. Možda bi izgubila jednokratnog mentora, ali ona je već gazila preko leševa drugih političkih mentora krčeći put neobuzdanoj ambiciji, pa nema sumnje da bi hladno prekoračila i preko Karamarkova političkog leša.
Dapače, u daljnjim turbulencijama vidjela bi svoju priliku da nametne vlastiti autoritet, bez Karamarkove patronizirajuće sjene.
Nadalje, za Karamarkom sigurno ne bi plakao Most, čiji su ministri i zastupnici, poput Orepića i Kovačića, već odavno u ratu s HDZ-om i njegovim predsjednikom.
A ne bi previše naricala ni Crkva, koja je od početka gajila izrazitu skepsu prema Karamarku kao oklevetanom "udbašu", kao neuvjerljivom katoliku, kao političkom konvertitu i Mesićevu pobočniku. Zato mu je, uostalom, i navalila Opus Dei na vrat.
Kao ravnotežu.
Ni biskupi ni desničari
Ne bi plakali ni biskupi, čije srca oduvijek kucaju na HDZ-ovoj strani, ali često preskoče otkucaj kad im se spomene sadašnji predsjednik te stranke.
Ni radikalna desnica se ne bi baš osušila od plača, s obzirom da je Karamarko bio Mesićev i Sanaderov čovjek, Gotovinin tragač, MOL-ov plaćenik, Manolićev šef kabineta. Šef HDZ-a trudio se popraviti dojam bjesomučnim lovom na komunističke i jugoslavenske vještice, ali za desnicu je od takvih poruka oduvijek bio važniji njezin pronositelj.
Za Karamarkom bi možda plakao HDZ, jer bi u kratkom vremenu ostao bez još jednog predsjednika, i to taman kad se opet dočepao vlasti. No, Karamarko je oduvijek bio uteg za tu stranku. Nepopularan i neuvjerljiv, kompromitantan i kontroverzan, a po stranačku infrastrukturu čak i nebitan.
Jer, za sve ostalo tu je Milijan Brkić.
Političar-nekada-poznat-kao-Vaso sigurno ne bi svisnuo do plača kad bi Karamarko ostao bez funkcija, u Vladi i(li) u stranci. Možda je glavni tajnik stranke i jedini kandidat za zamjenika predsjednika HDZ-a nekidan u intervjuu Večernjem listu dao podršku svom šefu, ali oglasio se samo da pokaže tko je zapravo glavni u HDZ-u.
Brkića se zove kad treba osigurati kvorum u Saboru, Brkića se zove kad treba osigurati mir u stranci, Brkića se zove kad stranci treba pobjeda. Kad Karamarku treba pobjeda.
Ali zato bi Zlatko...
A kad smo kod već HDZ-a, Karamarkov poraz i eventualni odlazak vratio bi osmijeh na lice umjerenjacima u HDZ-u, sitima radikalizma, ekstremizma i fundamentalizma koji danas prevladava u Karamarkovoj sljedbi. Naravno, dok Vaso ne bi primio konce u ruke.
Tko bi onda doista plakao za Karamarkom?
Vjerojatno Zlatko Hasanbegović. Gotovo sigurno njegovi dobri prijatelji iz MOL-a. Kao onih par pravaša koje vuče za sobom kao privjesak. Možda još par odanih suradnika iz HDZ-a koji nikada nije bio previše poznat po odanosti. Od rukoljuba do giljotine za njih je mali korak.
... kao i Zoki
Međutim, suzu (ne nužno radosnicu) mogao bi pustiti Zoran Milanović. Bez obzira što bi Karamarkova ostavka i odlazak s funkcija predstavljali formalnu pobjedu SDP-a, pobjedu koju, kako reče Karamarko, "Milanović nije mogao ostvariti na izborima, pa se trudi ostvariti je na ovoj aferi", predsjednik SDP-a ipak bi izgubio svog omiljenog protivnika.
S kim je bolje mogao ratovati nego s Karamarkom? S kim se bolje mogao rugati nego s Karamarkom? Iza koga se lakše mogao sakriti? I pomoću koga je mogao lakše zastrašiti, a time i motivirati svoje birače?
Milanović bi izgubio svog omiljenog neprijatelja, baš kao što bi Orešković, Petrov, Kolinda, Orepić, Kaptol i ostali izgubili svog najgoreg suradnika.
Zato bi Karamarko, kad već danas, kao na svečanom oproštaju, baca fetvu na oporbu i poručuje joj da će "završiti u paklu", mogao razmisliti i o tome da u tom svom paklu rezervira mjesto i za svoje prijatelje.
Jedan krug će biti dovoljan. Prijatelja nije baš previše ostalo.
