Uh, Hrvatska je baš jaka: Zašto sam Mandžu prozvao Đilkoš...

Biliću, sine, ono je bilo briljantno! Kakva je to demonstracija modernog nogometa bila. Ircima smo održali lekciju kako se nakon oduzete lopte transformirati u napad, kako se nude igrači i traže prostor.

Drago mi je što je moj sin Slaven “riješio” još jednog velikog trenera, nakon Capella i Hiddinka pobijedio je i mog prijatelja Giovannija Trapattonija. Eto, to je dokaz koliko smo jaki i da sam mislio ozbiljno kad sam rekao da možemo do kraja.

Pogotovo s ovakvim Mandžukićem. Ne samo zato što je zabio dva gola, ma trčao je kao da je iz Kenije. Gdje god si na terenu pogledao, odnekud se svaki put stvorio Mandžo.

Ponosan sam što sam mu bio trener u Zagrebu. Nazvao sam ga “đilkoš” od milja. On je specifičan igrač i neka se ne ljuti na to jer on je đilkoš, lola, u pozitivnom smislu riječi.

Njega baš briga, on je jednostavno svoj. Zna iznuditi faul, ali još bolje zna folirati... Često simulira, meni je to radio tako dobro da sam par puta pripremio zamjenu. On leži, ja si mislim:

“Ma kakvi, gotov je. Što ću sad, ozlijedili su ga...” Ali čim sudac pokaže protivniku karton, on se odmah digne i trči ko da ništa nije bilo. Možda mu baš to što je pozitivno drzak omogućava da bez problema zabije onakva dva gola.

Bez važnih igrača kao što je Olić i Lovren prezentirali smo moć. Da, to je prava Hrvatska.