Kolumna
Marko Vidalina Petak, 10.08.2012. u 11:03

Vaterpolo i rukomet, olimpijska priča jača od svih budalaština

Hrvatski rukometaši i vaterpolisti su izvan terena kreirali lijepu priču. Pravu sportsku, istinski olimpijsku, čak i domoljubnu. Navijaju jedni za druge, druže se i pobjeđuju

17 komentara

Ne sjećam se povoda, nisam siguran ni kakvo je vrijeme bilo, iako mislim da je sunce toga dana dominiralo, ali dobro se sjećam jedne rečenice. Ljudi iz rukometa i razgovor o košarci.

- Jebeš taki sport. Najveća lopta, a najmanji teren. Ha, ha, ha...

Autor je kršni momak, bivši rukometaš, danas ima nekakvu funkciju u jednom našem klubu. Količina gluposti u samo jednoj rečenici - neprocjenjiva. Gluposti i omalovažavanja sporta koji je nama dao Dražena, Kukoča i Rađu, a svijetu, recimo, Michaela Jordana. Svi su oni, zamislite kakvi luzeri, igrali sport u kojem je lopta najveća, a teren najmanji... 

Taj gospodin, srećom, nije u Londonu. Srećom po njega, zamislite samo kako bi mu se smučilo kad bi vidio one cirkusante LeBrona, Kobeja i Duranta kako pokušavaju igrati taj besmisleni sport. 

Rukometaši su, srećom, u Londonu. Srećom po nas, jer možemo uživati u majstorijama Ivana, Duleta, Čupka i Laca. I svi su oni, srećom, izvan terena kreirali jednu sasvim drugačiju priču. Pravu sportsku, istinski olimpijsku, čak i domoljubnu.

U Londonu su, također srećom po nas, i vaterpolisti. Smješteni su vrlo blizu rukometaša. Dečki se druže, odlično zabavljaju, bodre jedni druge. I poštuju ono što rade kolege iz drugoga sporta. Štoviše, odlaze na utakmice i navijaju jedni za druge. A to je posebno lijepo vidjeti. Rukometaši na vaterpolu, vaterpolisti na rukometu.

Tim rukometašima, kojima je i autor budalaštine iz uvoda pripadao, vaterpolo nije 'voda sport'. Zapravo, nekima možda i jest, ali neće to nikada reći onako kao glavni negativac ove priče kad je riječ o košarci. Ne, oni su drugačiji.

- Ej, kako su prošli vaterpolisti?

To je pitao Drago Vuković, još znojan i umoran od 'krešenda' s ragbijašima iz Tunisa. Učinilo mi se da je i stisnuo šaku kad je čuo da su se poigrali s Amerima. A nije ni znao da se nešto slično događalo i nakon vaterpola.

- Nažalost, nećemo stići u dvoranu, ali požurit ćemo da pogledamo barem drugo poluvrijeme rukometa na TV-u.

Ovo je rekao Damir Burić, još pod dojmom razbijanja SAD-a u bazenu. I sigurno su požurili, vidjeli da su se njihovi kolege, možda i prijatelji, ipak obračunali s iritantnim protivnikom.

Doista, oni su u Londonu zajedno. Jedni uz druge. Nije to ključno, ali tako je, očito, puno lakše. I, što je najbolje od svega, pobjeđuju i jedni i drugi. Igrali su 12 puta, pobijedili 12 puta. Svaki po šest. I jure prema medaljama, na radost svih nas koji svaki drugi dan sjednemo pred TV i navijamo. I pritom ne gledamo koliki je teren, a kolika lopta. Ne, samo uživamo. I vjerujemo. Da mogu do kraja, da će i dalje navijati jedni za druge, da će rukometno-vaterpolska fešta biti zajednička i - zlatna.

A za to vrijeme, uvjeren sam, gospodin iz uvoda prebacuje programe na TV-u, naleti na vaterpolo i uzrujano promrmlja sebi u bradu:

- Jebeš taki sport, ni dresove nemaju...

Možda vas zanima i ovo:
Message