To je postao model vladanja. Nakon što je pozvao ministre na misu, Plenković je održao HDZ-ove sastanke u Vladi, čime je u par dana pogazio uzuse o odvojenosti Crkve i Države, kao i Države i Stranke
Obećavali su Zajedništvo i sada su nam ga priuštili: u formi zajedništva Države, Stranke i Crkve.
Nakon što je na kraju sjednice Vlade prošlog tjedna poručio (naredio?) svojim ministrima da ih "sve očekuje na misi za Domovinu" - jer inače bi tajnica mogla početi pisati razrješenja - premijer Andrej Plenković ovoga je vikenda pozvao svoje stranačke suradnike u Banske dvore kako bi raspravili o formiranju vlasti u Zagrebu i Splitu.
Pa su tako u sjedište Vlade stigli Andrija Mikulić i Drago Prgomet iz zagrebačkog HDZ-a, kao i Andro Krstulović Opara iz Splita, zajedno s Gordanom Jandrokovićem, glavnim tajnikom stranke privremeno na dužnosti predsjednika Hrvatskog sabora. I u hrvatskoj Vladi raspravljalo se o tome kako bi HDZ mogao preuzeti vlast u dva najveća grada.
Bio je to potez posve neprimjeren demokratskim običajima koji nalažu da se stranački poslovi barem formalno obavljaju u stranačkim prostorijama, koliko god svi znamo da se u praksi to ne čini.
Što fali Središnjici?
Ovom prilikom, međutim, Plenković i njegovi HDZ-ovci nisu se čak ni trudili sakriti: uredno su ispred Vlade davali izjave o stranačkim stvarima, iste one koje su morali i trebali davati ispred Središnjice HDZ-a.
Stranački poslovi rješavaju se u stranci, a ne u Vladi.
Kao što se ministri, i to na sjednici Vlade, ne pozivaju na svečanu misu u Katedralu, jer to nije njihova dužnost i obaveza u državi koja se barem formalno trudi prikazati sekularnom. To je moglo biti izrečeno nakon sjednice i neformalnim kanalima. Ali ne, Plenković se potrudio da javnost (odnosno Kaptol) sazna kako je on ministrima naredio da dođu na misu.
"Gospodin Plenković se počeo teokratski ponašati, to nije u skladu s demokratskim tekovinama suvremenih zajednica", komentirao je Žarko Puhovski za Index.
I tako, u razmaku od samo tri dana taj umiveni, umjereni, progresivni premijer Plenković pogazio je dvije bitne tekovine modernog demokratskog društva.
Što mu, nažalost, nije prvi put.
Presica sa Cvitanom
Još se sjećamo kako je prije nekoliko mjeseci priveo glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana na press konferenciju u Vladu gdje se pred novinarima pohvalio kako je DORH-u dao podatke, pa skoro i instrukcije, o istrazi oko krađe dnevnica u Vladi.
Time je pogazio ustavnu odredbu o neovisnosti pravosuđa, kao što je pogazio odvojenost države i crkve i države i stranke.
Od jednog tako istančanog diplomata očekivalo bi se više finesa u državnom djelovanju.
Da se i ne govori o tome kako je Plenković nedavno besramno pogazio Ustav, pozivajući se na istu ustavnu odredbu i onda kad je smijenio Mostove ministre i nastavio vladati s državnim tajnicima, i kad je HDZ-ove smijenjene ministre ostavio u Vladi do izglasavanja njihovih nasljednika.
Oporba u podrume
A neće mu se tako lako zaboraviti ni nedavna izjava o tome da "neće dopustiti" SDP-ovcima da na javnim mjestima održavaju "performanse", poručujući im da to mogu raditi "u svojim podrumima".
I kad se sve ove stvari skupe i poslože, dobivamo sliku Plenkovićeve vladavine koja je možda očekivana od jednog HDZ-ova premijera, ali ne od političara koji se predstavlja kao moderni europejac, koji se poziva na demokratske uzore iz europskih zemalja i tvrdi kako želi stabilizirati hrvatsku demokraciju.
Pa onda klerikalizira Vladu, pretvara Vladu (i to višestranačku) u poligon za stranačke poslove, poništava neovisnost pravosuđa i prijeti oporbi da se sakrije u podrum.
To je nešto što bi napravio Tomislav Karamarko.
Kad se tome pridoda i način na koji je sastavljao većinu, kako je vladao bez ministara iz najvažnijih resora, te kako podržava uhićenja i zatvorske kazne zbog verbalnog delikta - a onda još pred svima dijeli "high five" s osumnjičenikom Tomislavom Sauchom koji je opet digao ruku za HDZ - sve je jasnije da Plenković pretvara Hrvatsku u inačicu erdoganovske ili orbanovske demokracije.
Njegovi štovatelji već Plenkoviću tepaju da najviše podsjeća na Franju Tuđmana. Nažalost, na onog Tuđmana od kojeg nasljeđa smo petnaest godina bježali i sada mu opet utrčali u zagrljaj.
Ono notorno Zajedništvo sve više se pretvara u jedinstvo Države, Stranke, Crkve Pravosuđa... Nema sumnje da će se niz nastaviti.
