Koža mu se raspada na dodir: Danijelu hitno treba pomoć

- Bolujem od bulozne epidermolize, rijetke kožne genetske bolesti radi koje mi koža puca na dodir. Zovu nas i ljudima leptirima. Mogu samo zamišljati kako je to kada si zdrav, ali ovo sam ja i ne znam za drugačije. Sretan sam jer sam naučio uživati u malim stvarima. Radujem se kada mi dan prođe bez bolova i novih rana, kada popijem sok s prijateljima ili pogledam dobar film – započinje svoju mučnu priču Danijel Subanović (32) iz Zagreba. 

Uz tešku bolest od koje pati svega pedesetak ljudi u Hrvatskoj, njega je život obilježio i velikim obiteljskim gubicima. 

Majka mu poginula u ratu

– S roditeljima i bratom sam živio u Novskoj. O meni se najviše brinula moja mama koja mi je bila najbolja prijateljica, doktorica, medicinska sestra. A onda je počeo rat i u dvorište nam je pala granata. Ona je poginula. S osam godina sam postao izbjeglica. Otac se nije mogao brinuti o meni, pa me poslao u bolnicu u Zagreb gdje sam proveo devet mjeseci. U međuvremenu sam završio osnovnu školu i upisao srednju. Završio sam za grafičkog tehničara. No onda je moj brat poginuo u prometnoj nesreći 1994. godine, pa smo tata i ja ostali sami – prisjeća se Danijel najtežih trenutaka u životu. 

Tata mu je umro od raka

Po završetku školovanja otac mu je od ušteđevine uspio kupiti mali stan u Zagrebu. Na drugom katu, što je danas Danijelu priličan problem budući da je u kolicima. Nedugo nakon kupnje stana, ocu su dijagnosticirali karcinom pluća i preminuo je 2005. godine. 

– Ostao sam posve sam. Do prije nekoliko godina još sam bio pokretan i mogao sam puno toga sam, no moja bolest ima mnogo podtipova. Ja imam onaj rijedak oblik radi kojeg se na počinju stvarati karcinomi kože. Prvi karcinom sam dobio 2008. na desnoj šaci, pa su je amputirali. Za mene je to bio veliki šok jer sam se cijelo vrijeme nadao da nisam u toj rijetkoj grupi sklonoj karcinomima. No samo dvije godine poslije uslijedio je novi šok – još jedan karcinom, pa su mi amputirali desnu podlakticu. Tijekom 2013. pojavio mi se karcinom na tabanu lijeve noge, pa su amputirali stopalo. Sada imam i karcinom u preponskoj regiji – priča Danijel. 

U životu mu, kaže, pomaže nekolicina dobrih prijatelja koji mu kuhaju, pospremaju i brinu se o kućanstvu, nose ga niz stubište u šetnje ili na izlazak. Nerijetko uskaču i u materijalnih teškoćama, jer umjesto da mu pomogne, država mu je prije nekoliko mjeseci uskratila i osobnu invalidninu. 

"Da nemam prijatelja, ne znam što bih"

– Imam obiteljsku mirovinu oca i majke u ukupnom iznosu od oko 2800 kuna. Za 300 kuna prelazim nekakav njihov limit, pa su mi ukinuli osobnu invalidninu od 1250 kuna. Da nemam prijatelja, ne znam što bih – iskreno priča ovaj mladić dodajući kako će i novonastalu situaciju sigurno premostiti jer mu ne nedostaje optimizma. Živi dan za danom, bez velikih planova, no ima jednu veliku želju. – Više od svega želio bih otići na Kubu. No to je samo želja, a mogućnosti su drugo – pomirljivo kaže dodajući kako ga teško zdravstveno stanje uglavnom priječi da razmišlja o bilo čemu drugome. Stalni bolovi, lijekovi, zavoji i rane svakodnevica su s kojom je naučio živjeti. 

Ako želite pomoći Danijelu, novac možete uplatiti na račun u Zagrebačkoj banci, IBAN: HR 8123600003112916704.