Dario Šarić za 24sata: Naš je plan neka odluči zadnja lopta

Plan na početku sezone bio je plasman na Final Four, a na kraju smo ga izborili pod malo drukčijim uvjetima.

Dok se slagala momčad, ja sam bio na pripremama reprezentacije. Čuo sam se s Junakovićem i Kuridžom, koji su mi pričali što se događa. Kad sam se vratio s Eurobasketa, trebao sam uhvatiti ritam momčadi. Na početku to nije bilo ono što se očekivalo od Cibone, pogotovo u Europi.

Bilo je zaista ružno čitati svakog tjedna o tome kako taj niz poraza raste, iako sam ja u njemu sudjelovao samo na nekoliko utakmica. Sigurno nas je boljelo, pogotovo Rozića, koji je igrao skoro sve te utakmice, a onda se razbolio za onu u Francuskoj kad smo prekinuli niz. Ispalo je da je on bio kriv za niz, to je bila glavna šala u svlačionici.

Nakon Spahijina odlaska Rimac je postao trener. I sam je priznao da mu je to došlo malo prerano. Ali to je izazvalo pozitivan šok. Onda je otišao Žižić pa Strawberry i Janning. Očito ona momčad nije mogla napraviti rezultat. Ne znam zašto nije funkcioniralo, možda nam je svima trebala lopta više...

Po prirodi ne razmišljam negativno. Počeo sam uvjeravati suigrače da moramo izboriti Final Four, bodrio sam ih u autobusu, u svlačionici, bilo gdje. Teže je bilo uvjeriti one starije, koji su svašta prošli u karijeri. Poput Rozića, koji je mislio da pričam nebuloze. S mlađima je drukčije, njih je lakše bilo motivirati, ali s vremenom su i stariji napravili klik u glavi.

Presudne su bile utakmice protiv Olimpije, u kojoj smo preokrenuli 15-ak razlike, i kod Szolnokija, koju smo dobili u zadnjim sekundama. Nakon toga krenula je ova lijepa priča, stvorila se odlična kemija, svi smo se pronašli u novim ulogama i počeli zaista dobro funkcionirati. Uslijedile su pobjede protiv Budućnosti i Cedevite, a kad smo dobili Partizan, znali smo da smo stvarno dobri.

U Širokom smo osigurali plasman na Final Four. Nakon pobjede trebalo je još dočekati da Partizan pobijedi Budućnost u Podgorici. Otišli smo na večeru kod obitelji Darka Planinića, tamo pratili rezultat i dočekali pobjedu Partizana. Bilo je za pojesti i popiti, nazdravili smo, proveselili se, Blassingame je plesao... Ušli smo u autobus i odmah zaspali od umora.

U beogradskoj Areni čekat će nas 20.000 ljudi. Nikad nisam igrao pred tolikom publikom. Igrao sam već u Pioniru, ali ovo će sigurno biti drukčije. U Zagrebu smo Zvezdu imali u šaci, ali Jenkins je odigrao strašnu završnicu i riješio utakmicu. Ako zaustavimo njega i Marjanovića, zatvorimo im kontru i skok u napadu, imamo šanse. Naravno da bih volio imati loptu za odluku u rukama u zadnjim sekundama, ali pristao bih i na to da je ima bilo tko od nas jer bi to značilo da smo se borili i došli na jednu loptu do pobjede. A onda je sve moguće.

Osvajanje ABA lige puno bi mi značilo, to mi je trenutačno prioritet. Bio bi to fenomenalan osjećaj. Šalili smo se da nakon toga ne bismo ni igrali A1 ligu do kraja nego bismo otišli ranije na odmor. To je nešto najveće što se može osvojiti na ovim prostorima i bio bih izuzetno ponosan na sebe i cijelu momčad.