Emir Imamović Pirke: Životni putevi Tuzlaka u Šibeniku

Još ima hrabrih koji se usude razmišljati kao pisci. I odvaže se napisati još jedan roman. Nakon “Jel neko vidi djevojčice, kurve, ratne zločince”, “Tajna Doline piramida” i “Treće poluvrijeme” izlazi i četvrti roman bosanskohercegovačkog pisca Emira Imamovića Pirkea (41).

O kakvu je romanu riječ? Kakva su očekivanja od romana, pa i publike?

‘Vršenje dužnosti’ je krimić, noir, preciznije, pomalo neobičan zbog načina pripovijedanja i toga što je glavni negativac sustav, dok glavni junak samo to, dakle, glavni junak, ne želi biti. U osnovi, priča je sljedeća: Ivor Bošnjak, provincijski policijski službenik, biva imenovan za vršitelja dužnosti načelnika Policijske uprave samo zato što politika ne može naći nikoga tko joj odgovara, a njega je, kada se napokon nađe rješenje, lako smijeniti. I on sve to zna i s tim nema problema. No već prvog dana u uredu nalazi leš bivšega, dugogodišnjeg šefa, naprasno uklonjena s funkcije... Očekivanja, ni ovaj put, kao i inače, nemam. Meni je bilo važno da vidim mogu li uopće napisati noir i voditi priču na način koji sam odabrao, s tri kuta pripovijedanja, pa sada puštam knjigu u život na koji ja i nemam neki utjecaj. Također, kao i uvijek, zahvalan sam svakome tko će je pročitati, ma što poslije mislio o tekstu. Očekivati nešto preko toga bilo bi nepristojno.

Nakon odrastanja, školovanja i ‘novinarenja’ u Tuzli i Sarajevu sada živiš u Šibeniku. Jesu li ovi gradovi usporedivi?

Šibenik i Tuzla imaju mnogo sličnosti, samo što je Tuzla mnogo veći grad. Oba su to bivša industrijska centra, u oba grada je potpuno nestalo industrije, što podrazumijeva i novu socijalnu strukturu i novi kolektivni identitet. Tuzla je u tom procesu doživjela, nazovimo ga, infrastrukturni procvat, mnogo je toga novog napravljeno, starog uređeno i nikada nije bila ljepša. Zapravo je prije bila jako ružna.

Šibenik donedavno nije imao pokazati ništa vrijedno, a da je mlađe od tridesetak godina. Međutim, Šibenčani su manje inertni od Tuzlaka i ne čekaju da im netko zadovoljava potrebe, prije svega duhovne. S jedne strane, Šibenik u mnogočemu kasni za Tuzlom, a s druge, Tuzlaci za Šibenčanima. Sarajevo je, međutim, planet za sebe i ne može se usporediti niti s Tuzlom niti sa Šibenikom. 

Supruga ti je Šibenčanka. Osjećaš li se Šibenčaninom?

U Šibenik sam prvi put u životu došao 1999., i to, naravno, zbog Oriane, u jednom ljetu idealnom za romantičnu dramu. Od te davne 1999. Šibenik i ja smo u jako dobrim odnosima. Toliko dobrim da me se može smatrati i Šibenčaninom, ali ja se sam tu gurati neću, kao što se u bilo kakav kolektivni identitet ne guram. Važno mi je da me ne pokuša prisvojiti neka zajednica o kojoj nemam dobro mišljenje, a svaka koju cijenim mi prihvaćanjem učini čast.

Ideš li na ribu? Igraš li briškulu i balote?

Inače, ja sam sa sobom u Šibenik donio neke navike koje se neopravdano smatraju dalmatinskim. Dakle, moram poslije ručka ubit’ oko, samo što se to u Sarajevu kaže da moram leć’. Ima, međutim, nekih stvari koje tvrdoglavo odbijam naučiti: ne znam niti jednu igru kartama, a ove što se igraju u Šibeniku, poput briškule i trešeta, razumijem koliko i burzovne dijagrame i suvremenu korejsku poeziju bez prijevoda. Sve u svemu, moj način života se preseljenjem i nije mnogo promijenio, što je O.K., osim u onome što sam ja želio promijeniti ili početi raditi. Evo, valjda već petu godinu odlučujem da ću krenuti na ribe, ali ne mogu naći nikoga da me vodi. 

U Šibeniku si jedan od utemeljitelja Festivala alternative i ljevice. Osim toga utemeljitelj si Narodne Republike Bono, koju neki nazivaju takozvanom. Pojasni nam fenomen NR Bono.

- Moja je obitelj takva da je uvijek netko negdje stranac, barem formalno: Oriana u Sarajevu, ja u Šibeniku... E, zato, ja imam svoju državu: Narodnu Republiku Bono, u kojoj sam ministar eurobalkanskih integracija. Inače, jedina je to država u kojoj vlast sebi bira narod i trenutačna narodna masa kod nas broji jednog čovjeka, a okuplja se prema potrebi, uglavnom na prigodne datume. NR Bono je, zapravo, performans u neprestanom trajanju, zabava za stalne goste jednog šibenskog kafića, u kojem nakon jednoumlja, ipak, nije zavladalo maloumlje. NR Bono ima sve što države imaju: himnu i zastavu, suverena i Vladu, Ustav... samo nema fiksni teritorij, nezaposlenih, bolesnih i, naravno, nemamo domoljuba iz interesa. Bono se voli iracionalno.

Je li veće čudo da ti pišeš ili to što Šibenčani čitaju to što napišeš?

Ivica Živković Ico, jedan od beskrajno duhovitih Šibenčana, napisao je haiku: ‘Bosanac u Šibeniku. Piše. Mi čitamo. Nevjerojatno’. Ja sam se, zapravo, u šibenski javni život uključio tek prije tri, četiri godine. Ne računam, naravno, to što sam ovdje imao predstavljanja svojih knjiga ili što sam posjećivao javne događaje. Kako sam, dakle, počeo surađivati u jednom lokalnom listu, tako sam i izazvao, mislim, minišok iz, najmanje, dva razloga. Prvi je što sam pisao onako kako inače pišem, ne vodeći računa o reakcijama, kako čitatelja novina kojima ne podilazim, tako i onih o kojima pišem. Pritom, nisam niti pokušao glumiti da sam objektivan, jer u objektivnost ne vjerujem. Ona je, za razliku od postulata profesije, izmišljotina. Drugi razlog spomenutog minišoka je to što sam stranac, a Šibenčani zbilja vjeruju da se Šibenik može razumjeti samo ako ste rođeni u njemu... Baš kao i Tuzlaci. Nije to, naravno, nimalo točno niti može biti. Uglavnom, neko vrijeme, uvjetno rečeno, nisu znali što bi sa mnom: dio publike me zavolio kao autora, dio me sigurno ne podnosi, no to je narav našega, novinarskog posla.

Nikad se ne bojiš negativnih reakcija?

Da sam htio da me masa voli, bio bih pjevač ili iscjelitelj. Važno mi je da netko ipak čita ono što napišem, a čita, pa tu bude smiješnih situacija. Naučio sam da se borim za pravo da iznesem svoje mišljenje, makar bilo i pogrešno, a i izborio sam neki, kakav-takav, prostor slobode i ne mislim se povlačiti... 

Drugi naslov iz biblioteke Balkan Noir, ‘Vršenje dužnosti’ Emira Imamovića Pirkea, u prodaji je od 6. kolovoza na kioscima, u Algoritam Profil Mozaik knjižarama i na www.mondo.hr po cijeni od 39,90 kn. 

U prodaji je i dalje roman Hrvoja Šalkovića ‘Valcer protiv Eintrachta’.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!