Freud je bio u krivu: Njegove teorije više ne kotiraju dobro

Rođen kao Sigismund Shlomo Freud 6. svibnja 1856., austrijski je psiholog i neurolog ostavio opsežan i sporan opus, zbog kojega ga neki smatraju šarlatanom i ženomrscem, a drugi velikim misliocem.

Bečki je psihijatar tvrdio da djeca imaju incestuozne porive prema roditeljima suprotnog spola, da ljudskim umom upravljaju iracionalne sile, da se psiha sastoji od ida, ega i superega, a da se psihičke bolesti mogu izliječiti samo osvještavanjem potisnutih trauma i unutrašnjih konflikata.

Idućih su desetljeća psihologija i psihijatrija uvelike opovrgle Freudove teorije. “Doslovno se ništa ne može reći, sa znanstvenog ili terapijskog stanovišta, u prilog cijelom frojdovskom sustavu, ili bilo kojoj dogmi koje ga sačinjavaju”, napisao je Frederick Crews u reviji Psychological Science (Psihološka znanost). 

Psihoseksualni razvoj

Freud je izložio teoriju po kojoj se ljudski psihoseksualni razvoj odvija kroz pet faza: oralnu, analnu, falusnu, latencijsku i genitalnu. U oralnoj fazi (do 18 mjeseci), dijete je usmjereno na pribavljanje ugode stimuliranjem usta, koja Freud shvaća kao prvu erogenu zonu. U analnoj fazi (do tri godine) dijete traži zadovoljstvo kroz kontrolu mjehura i stolice.

U falusnoj fazi (do šest godina) djeca otkrivaju razlike između dječaka i djevojčica i poklanjaju najviše pažnje svojim spolovilima. Potom psihoseksualni razvoj ulazi u latentnu fazu i zastaje do puberteta, kada započinje završna, genitalna faza. Ona traje do kraja puberteta i u njoj pojedinac razvija seksualno zanimanje za druge ljude.

Ako su sve ranije faze uspješno zaključene, čovjek će biti seksualno zdrav i uravnotežen heteroseksualac. Freud je predstavio i pojam Edipovog kompleksa, koji navodno pogađa dječake u genitalnoj fazi.

Edipov kompleks

Tvrdio je da dječaci gaje incestuozno zanimanje za svoje majke, poput Sofoklovog junaka Edipa, dok očeve doživljavaju kao suparnike te ih žele ubiti. Kasnije dječaci razvijaju strah da će ih otac kastrirati zbog žudnje za majkom pa potiskuju taj zabranjeni osjećaj i poistovjećuju se s ocem.

U istoj razvojnoj fazi, djevojčice otkrivaju da za razliku od dječaka nemaju penis i na tome im zavide. Ogorčene su na majke zato što su im uskratile muško spolovilo i žude za očevima jer ga oni imaju. Znanost je odbacila Freudovu teoriju o fazama psihoseksualnog razvoja i dječjim kompleksima zbog nedostatka dokaza, pripisavši je bujnoj mašti njenog tvorca.

Neki psiholozi kritiziraju ovu teoriju jer ju je Freud formulirao s muškog stanovišta, prisjećajući se vlastitog odrastanja, a bez uvida u žensku seksualnost, koju po vlastitom priznanju nije dobro razumio.

Ženska spolnost

Freud je tvrdio da je vagina centar spolnosti zrelih žena, a da su nezrele žene usmjerene na klitoris. Vjerovao je da žena koja ne doživljava orgazam pri snošaju nego samo nadraživanjem klitorisa nije spolno zrela, što je smatrao posljedicom njene zavisti na penisu.

Freudovi su suvremeni sljedbenici usvojili tu tezu, nazivajući žene kojima je draža stimulacija klitorisa “frigidnima”. Freudova je vizija ženske seksualnosti utemeljena na nepoznavanju anatomije i rasporeda živčanih završetaka. Anatomski, vagina služi prije svega u svrhu reprodukcije i pružanja užitka muškarcu da bi ga namamila na penetraciju i oplodnju.

Većina žena može doživjeti vrhunac samo nadraživanjem klitorisa jer je taj organ mnogo senzitivniji od vagine i služi isključivo ženskom užitku.

Seksualna orijentacija

Po Freudu, ispravno odrađen psihoseksualni razvoj uvijek vodi do heteroseksualne orijentacije, dok je homoseksualnost posljedica pogrešaka u razvoju, osobito u falusnoj fazi. Znanstvenici danas smatraju da je homoseksualnost rezultat složenog spleta genetskih, hormonalnih i okolišnih utjecaja.

Otkriveno je da faktori koji uzrokuju homoseksualnost uključuju gene i izloženost fetusa muškim hormonima u maternici. Budući da je homoseksualnost u velikoj mjeri određena biologijom, nema smisla prigovarati ljudima da su krivi za svoju orijentaciju jer nisu “dobro odradili” neku od razvojnih faza.

Jednako je neumjesno optuživati roditelje da su pogrešnim odgojem sudjelovali u homoseksualnoj orijentaciji djeteta.

Psihoanalitička teorija

Najvažniji je dio Freudovog opusa psihoanalitička teorija, prema kojoj psihički poremećaji nastaju zato što pojedinac potiskuje u podsvijest proživljene traume ili unutrašnje konflikte. Za liječenje psihičkih poremećaja Freud je koncipirao terapijsku tehniku temeljenu na psihoanalizi, koja pomaže pacijentu da osvijesti traumu ili konflikt.

Terapijska psihoanaliza provodi se tri do pet puta tjedno u trajanju od četiri do šest godina. Tijekom seanse pacijent iznosi terapeutu štogod mu padne na pamet, uključujući slobodne asocijacije, maštanja i snove.

Na temelju onog što mu pacijent govori, analitičar postavlja hipoteze o uzroku njegovih tegoba. Tretman traje dok pacijent sam od sebe ne dođe do istih hipoteza. Tada mu terapeut otkriva da je napokon došao do korijena svojih tegoba i da je izliječen.

Genij propagande

Sama početna postavka Freudove teorije o uzrocima psihičkih poremećaja na krhkim je temeljima. Mnogi su psihijatrijski pacijenti cijelo vrijeme savršeno svjesni svoje traume ili stresa, ako su ih uopće doživjeli. Psihički poremećaji mogu pogoditi i ljude koji nisu pretrpjeli nikakvu traumu i nemaju nerazriješenih konflikata, ali su rođeni s lošim genima.

Ako je pacijent doista doživio i zaboravio traumu, malo je vjerojatno da će ga samo prisjećanje dovesti do izlječenja. Psihoanaliza nije samo ubitačno spora i skupa, nego i prilično nedjelotvorna. Njemački je psiholog Hans Eysenck sedamdesetih prošlog vijeka proučio sva raspoloživa istraživanja o djelotvornosti psihoanalize.

Zaključio je da nije djelotvornija od placeba (fiktivne terapije ili lijeka) i da ne dovodi do poboljšanja stanja u postotku većem od spontanih izlječenja do kojih dolazi tijekom godina. To je navelo Eysencka na zaključak da je “Freud nesumnjivo bio genij, ali ne znanosti, nego propagande i ne čvrstih dokaza, već uvjeravanja.”

Pogodio s podsvjesnim umom

Iako su se Freudove ideje i izrazi zadržali do danas u medijima i svakodnevnom govoru, istraživanja nisu potvrdila valjanost njegovih teorija. To je zato što Freud nije testirao svoje ideje, nego ih je samo uspješno širio, veli američki profesor psihologije Harold Takooshian sa Sveučilišta Fordham.

Bio je jako uvjerljiv. Govorio je stvari koje nitko prije njega nije rekao, a izgovarao ih je tako dojmljivo da su se ljudi doseljavali u Beč da bi studirali kod njega. Ipak, Takooshian kaže da Freud nije u svemu pogriješio.

Njegov je naglasak na podsvjesnom umu ispravan. Ljudi više osjećaju nego što misle. Mi smo u neku ruku životinje. Intelekt je samo manji dio našeg bića.

Mane Freudovih teorija? Neprovjerljivost

Veliki znanstvenik i filozof Karl Popper bio je oštar Freudov kritičar. Najviše mu je zamjerao to što su njegove teorije usmjerene na objašnjavanje ranijih ponašanja, dok ne daju nikakvih provjerljivih predviđanja.

Prema Popperu, Freud je tako formulirao svoje teorije da ih je nemoguće dokazati ili opovrgnuti bilo kakvim testiranjem, što je uvjet da teorija bude prihvaćena kao znanstvena.