Julijana Matanović: Pisanjem liječim svoje rane i borim se...

Danas cijenjena književnica i profesorica na katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Julijana Matanović (54) još pati za rodnom Bosnom, ali i Slavonijom gdje je odrasla.  Kaže da je prije nekoliko godina prestala maštati o povratku jer više ni sama ne zna kamo bi se trebala vratiti. 

- Lijepo je kad te netko hoće, kad ti govori da si njegova. Zagreb, kao strpljiv muž, čeka na moju pravu ljubav. Tolerira moje zagrljaje i s Osijekom i rodnim Gradačcem. Pruža mi ugodnost, a ja znam da mu nikad neću moći vratiti emocijom koju zaslužuje - započinje Julijana. Objavila je dosad dvadesetak knjiga, a javnost je osvojila knjigom napisanom još prije više od 15 godina “Zašto sam vam lagala”, koja je prodana u više od 50.000 primjeraka. Dobitnica je mnogih književnih nagrada, među kojima i dvaju Kiklopa. Samohrana je majka jedanaestogodišnje Magdalene. 

- Sama sam s Magdicom, u najdoslovnijem smislu; u ovom gradu nemam rođaka, sve odluke donosim sama. I to mi najteže pada. Čisto materinstvo, vrlo često neshvaćeno. Imam osjećaj da se neprestano moram opravdavati zbog njega. Možda bi netko trebao razmisliti da su takvi roditelji zaslužili ranije otići u mirovinu, ali i onda bi se u mirovini našli oni koji imaju punu logistiku bližnjih, a oni koji su posve sami, ali se katkad nasmiješe u novinama, bili bi popraćeni rečenicom ‘ma, blagosiga njoj’ -  razmišlja Julijana. Svoj je život, kaže, posvetila vječnoj potrazi za dobrim, ali je pritom preplavljena sumnjom hoće li biti dovoljno dobra mati i strahom krade li svojoj kćeri djetinjstvo.No, unatoč svemu, spava mirno. 

- Snovi su mi vrlo ‘pričljivi’. Spavam sve manje, ali to je u skladu s mojim godinama. Volim tišinu, jutra. Kad odvezem Magdalenu u školu, a ja nemam predavanja, vraćam se u stan, sjedam za knjigu ili računalo, polako pijem tursku kavu i pogledavam na trešnjevačke krovove. To su mi ljepši životni trenuci. Samo kad bi ih kroz tjedan ili mjesec bilo dovoljno. Da su mi tjedno, redovito, samo dva takva sata, bila bih jako, jako zahvalna, priznaje. Šoping obavlja u stankama dok čeka Magdalenu da završi sa svojim izvanškolskim aktivnostima, ali ne kupuje u velikim centrima jer je čine nervoznom. Ponekad od silnih obveza nema ni pola sata za kavu s prijateljicama jer je sve isplanirano do u minutu. 

- Bila bih mirnija kad bih mogla ljepše starjeti, kad bih imala pravo na to. Uhvatim se kako maštam o kamenoj kućici na Prviću, muškatlima, moru. Umor liječim umišljajima - govori Julijana. No ipak ponekad nađe vremena i da skuha ili napravi zimnicu. - Drugi kažu da kuham dobro, ali ja volim kad netko kuha meni. Jasno je da u svemu tragam za začinima iz tetine kuhinje - kaže Julijana. Kao trogodišnjakinja je došla u Đurđenovac k teti Julijani, po kojoj je i dobila ime i koja ju je, kako kaže, trebala “dotjerati u suru”, što bi značilo da je nije krasila poslušnost. 

- Tetka me naučila odgovornosti i radu. 

Onaj dio moje kolebljivosti, strahova, sumnji pa i želje da svi budemo u dobru, mog nastojanja da izbjegnem biti dio polemika koje sijevaju među meni dragim ljudima, nije rezultat njezina odgoja. Ako se nešto prema njezinu pamćenju dogodilo u pet ujutro, zauvijek je tako ostalo. Itekako, žalim što nemam tetinu odlučnost, što pred nekim ljudima - koji to svojim ponašanjima prema meni nisu zaslužili - zadrhtim. Uskoro će navršiti devedeset godina. I ove jeseni je napravila zimnicu, ljetos je produžila vozačku dozvolu, upućena je u sve zakone, biografije političara, ne zaboravlja, brine se što Magdalena ima pretešku torbu i mnogo izvanškolskih aktivnosti, pripovijeda Julijana. Književnošću ju je u djetinjstvu zarazio otac, stalno joj šaljući knjige umotane u borovske papire s poštanskim žigom bosanskih kasaba.

 - On danas živi u Sarajevu, na Alipašinu polju, na 17. katu plavog nebodera. Prije desetak godina napisala sam priču o njemu i njegovim strahovima od visine.Početkom svibnja ove godine, i to baš drugi svibnja, na dan kad sam se i ja, pedeset i jednu godinu prije, preselila u tetin dom, umrla je očeva druga supruga. Oženio se njome nakon rastave od moje majke. Živjeli su tri desetljeća zajedno, ali u pričama naše obitelji on i moja majka su uvijek bili u istoj rečenici. Kad danas gledam svoju jedinu fotografiju snimljenu s njima, vidim da su moji roditelji u mladosti toliko sličili jedno drugome, kao što ni jedno dijete nije nalikovalo na  njih dvoje. I pitam se što se dogodilo s tom sličnošću poslije. Otac Ilija živi sam i sjeća se. A ja nekako mislim da još imam vremena za slušanje njegovih priča, da ću ga jednom pitati je li doista volio Faulknera i što on misli čiji je Andrić pisac. I zna li “Prokletu avliju” još napamet. 

Majka joj je nakon razvoda otišla u Njemačku, trbuhom za kruhom, i kako Julijana kaže, ostala samo jedna u lancu tragičnih sudbina naših tamo gore gdje, radeći najlošije plaćene poslove, nisu razlikovali dan od noći, gdje su živjeli u skromnim sobama, a u nedjelju, nakon mise, pričali o djeci koja su ostavljena kod daljih rođaka, baka i djedova, hvalili su se njihovom poslušnošću.  Majci nikada ništa nije zamjerila. 

- Nakon Magdalenina se rođenja često viđam s njom. Ne postavljam joj pitanja koja bi i njoj mogla isprovocirati bol i otežati odnos. Važno mi je da moje dijete ima baku. I da se jako vole. Mama živi u domu u Vinkovcima, u tom pitomom gradiću s kojim sam i ja sama itekako vezana točkama vlastite biografije, ali koji sam zavoljela i iz literature - govori Julijana. S mlađom sestrom Mirjanom nije odrastala, pa danas u tom odnosu popunjavaju praznine. Priznaje da je samo mali dio svog života ispričala kroz svoje priče. No proživljene životne tragedije liječilo je - samo pisanje.

- Prije pet godina željela sam se vratiti u Osijek. I sad ne znam odgovoriti na pitanje zbog čega na tom putu nisam imala snage za ono završno istrčavanje. Htjela sam da Magdalena odrasta u mirnijem gradu, među ljudima koji me poznaju onakvu kakva sam nekada bila - priča Julijana. Potpora u životu  su joj nekada bili profesori, danas njezini studenti, čitatelji i njezina kći, ali i prijatelji kojih ima mnogo, ali se s njima viđa sve manje... 

- Priznajem da sam se sve do nedavno nadala da me u nekoj šumi, ovakvu zalutalu u životu, čeka jedan sačuvani hrast čija će me sjena štititi pred teškim riječima i brojnim obvezama, ali morala sam si iznova priznati da su ga pred mojim koracima posjekli neki pogrešni ljudi,  za neke druge žene - govori Julijana. No unatoč svemu, vjeruje u ljubav i brak. 

- Oduvijek sam imala snage, u trenucima lomova, ostavljanja, priznavati sebi samoj da ta nova žena mog tada već bivšeg partnera čini s njim bolju kombinaciju. Ne treba se nikada natjecati tko je ljepši, mudriji, bolji, pametniji, treba se samo pitati tko komu, prema nekim pravednijim ili višim uređenjima, pripada. I na čijem ramenu postajemo bolji ljudi - smatra Julijana. Ono što bi željela promijeniti na sebi nije ni visina ni boja očiju ni kose nego vječna potreba da se svima svidi. - Ljuta sam na sebe što me pogađa negativna kritika, a od toga nema gore. Točno je da s godinama to slabi, da sam u odnosu prema onoj sebi prije dvadesetak godina očvrsnula, ali ipak ne dovoljno za ovakav svijet u kojem se sreća mjeri tuđom nesrećom i u kojem je sve više onih koji su i na tuđoj nesreći zavidni.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!