Što smo stariji vrijeme brže leti ili - nemamo što za pamtiti

Razgovori između starih prijatelja često se dotiču tradicionalne teme neobjašnjivo brzog prolaska vremena. Kako je munjevito prošao Uskrs, kako nam se čini da je Nova godina bila jučer, kako se brzo primaknulo još jedno ljeto... 

- Tko je proživio mnogo godina lako će zaključiti da mu je zadnjih pet prohujalo mnogo brže nego ranija jednako duga razdoblja. Prisjetite se zadnjih osam ili deset godina školovanja: trajala su cijeli vijek. Usporedite to sa zadnjih osam ili deset godina života: minule su za jedan sat - napisao je francuski filozof Paul Janet 1877. godine.

Mnogi će se složiti s Janetovim osjećajem da nam se vremenski intervali skraćuju kako odrastamo i starimo.

- Kad mi je bilo šest godina, putovao sam autom s obitelji iz velškog Conwyja u Manchester. Putovanju nije bilo kraja. Ležao sam na stražnjem sjedalu, gledao narančasta svjetla i kuće pitajući se hoćemo li ikad stići kući - napisao je engleski psiholog i autor Steven Taylor u magazinu New Dawn. Bilo mu je dosadno i zavjetovao se da nikad više neće toliko dugo provesti u autu. 

Koliko traju dva sata?

- Vožnja od Conwyja do Manchestera i danas traje dva sata kao i kad sam bio dijete. Prije nekoliko sam godina opet prošao tim putem i nisam vjerovao kako sam brzo stigao na cilj. Ona dva sata koja su mi se kao šestogodišnjaku činila beskrajnima prohujala su u tren oka. Većina postaje svjesna vremenskog ubrzanja krajem dvadesetih ili početkom tridesetih, kad se skrasi, tvrdi Taylor. 

- Imamo poslove, domove i bračne drugove pa naši životi ulaze u rutinu – rad, povratak kući, večera i televizija tijekom radnih dana te odlazak u kafić ili u prirodu za vikend. Nakon nekoliko godina opažamo da vrijeme potrebno za rutinu traje sve kraće, kao da smo na vrtuljku koji se ubrzava. 

William Friedman s Oberlin Collegea i Steve Janssen sa Sveučilišta Duke 2010. su testirali 50 studenata i 50 ljudi između 60 i 80 godina. Dali su im spisak od 12 značajnih događaja iz prethodnog desetljeća i pitali ih znaju li kad se koji odigrao i koliko ga se dobro sjećaju. Iako su se ispitanici iz obje dobne grupe podjednako precizno sjećali spomenutih događaja, starijima se činilo da su se odigrali manje davno nego što uistinu jesu.

Najveće ubrzanje oko pedesete

Znanstvenici su otkrili da subjektivni dojam ubrzanja vremena doseže vrhunac oko 50. rođendana i da se poslije ne mijenja. Marc Wittman i Sandra Lehnhoff sa Sveučilišta Ludwig-Maximilian u Münchenu 2005. su proučili 500 dobrovoljaca u dobi od 14 do 94 godine.

Njihovi su odgovori na pitanje “koliko vam je brzo prošlo zadnjih deset godina” potvrdili pretpostavku da stariji ljudi imaju dojam da vrijeme brže teče.Ispitanici u dobi između 20 i 59 godina najčešće su povezivali dojam o ubrzavanju vremena s količinom svakodnevnih obaveza.

Wittman i Lehnhoffova zaključili su da su pripadnici tog dobnog raspona pod najvećim profesionalnim i obiteljskim opterećenjem, a to im stvara osjećaj da su im “dani prekratki” za dovršavanje svih poslova. 

Starijima se više žuri

Dok odraslima nedostaje vremena da obave sve što žele ili moraju, mladima se žuri samo – odrasti. Zbog manjka vremena starije prati osjećaj da ono juri, dok se mladima, koji jedva čekaju sazrijeti, čini da vrijeme teče sporo.

- Naša je percepcija vremena sasvim subjektivna. To se vrlo lako zamjećuje u životnim situacijama: kad nešto čekam,  vrijeme nam traje ‘čitavu vječnost’, a kad nešto ne stižemo, imamo osjećaj da leti - kaže Petra Malešević, dipl. psiholog, KB psihoterapeut u edukaciji.

- Što smo stariji, to smo svjesniji ograničenosti vremena. Budući da bismo željeli što više učiniti i postići, vrijeme nam je sve dragocjenije pa tako njegov protok doživljavamo bržim. S druge strane, kad smo mali, rado bismo što prije odrasli i postali samostalni. Tada nam vrijeme prolazi jako sporo jer bismo željeli da teče brže. No vrijeme u oba slučaja prolazi jednako brzo, a dojam o njegovoj brzini iskrivljuju naše želje.

Više podataka produljuje vrijeme 

Osjećaj protoka vremena uvelike je određen količinom podataka koje naš um upija i obrađuje: što je podataka više, vrijeme protiče sporije. Psiholog Robert Ornstein potvrdio je ovu pretpostavku nizom istraživanja prije pedeset godina. Puštao je dobrovoljcima zvučne zapise ispunjene raznim zvukovima, primjerice pucketanjima i šumovima, i pitao ih koliko je dugo trajao pojedini zapis. 

Zapravo su sve snimke trajale jednako, ali su ispitanici procjenjivali duljima snimke koje su sadržavale više zvukova, a kraćima one s manje zvukova. Razlika u količini podataka mogla bi biti razlog zašto se djeci čini da im se dani, tjedni i mjeseci otežu u usporedbi s njihovim roditeljima i djedovima. 

- Djeca opažaju mnogo više stvari jer su im nepoznate – male pukotine na okviru prozora, kukce koji pužu po parketu, igru 
sunčevih zraka na zidu - ističe Taylor. 

Kako starimo, sve što nam je u djetinjstvu bilo novo i neobično postaje nam već viđeno, čime se naš svijet pretvara u sivo i poznato mjesto. Toliko sivo i poznato da više na njega ne obraćamo pozornost. Nemamo motiva za promatranje zgrada pored kojih prolazimo na putu do posla. Vidjeli smo ih tisuće puta i više nam nisu ni lijepe ni zadivljujuće, nego samo – obične.

Siromaštvo novih iskustava

Psiholozi su ponudili nekoliko mogućih objašnjenja dojma da se vrijeme ubrzava usporedno s našim starenjem. Psiholog William James u svom je djelu “Principi psihologije” iz 1890. napisao da se vrijeme naizgled ubrzava jer stareći imamo sve manje iskustava vrijednih pamćenja.

Dok mladost pamtimo po prvom danu u školi, prvom samostalnom ljetovanju, prvom poljupcu i drugome, odsustvo novih iskustava u odrasloj dobi “čini da se dani i tjedni stapaju jedni u druge (...), a da godine postaju šuplje i urušavaju se”, zaključio je James. Bogata sjećanja na brojne epizode tijekom studija stvaraju dojam da je to razdoblje trajalo dulje nego što stvarno jest. 

Popunjena radna memorija

Naše “epizodičko pamćenje” koje prima događaje, ljude, emocije i druge podatke s godinama je sve punije, rekla nam je Latica Mladina, psiholog i terapeut, direktorica tvrtke Together d.o.o za savjetovanje i razvoj.

- Psihologija učenja, pamćenja i mišljenja spominje efekt mjesta koji se sastoji od toga da najbolje pamtimo prve i zadnje sadržaje, a one u sredini značajno manje. Mislim da nam prirodni mehanizam uvjetuje da pamtimo sve manje sadržaja i detalja. Pritom se najdulje zadržavaju ona prva, najvitalnija sjećanja, dok smo ponavljajuće radnje prisiljeni brisati, a to pridonosi efektu bržeg prolaska vremena - objašnjava Latica Mladina.

Manjak ugodnih iznenađenja

- Kad ste bili dijete, od prvog ste prosinca odbrojavali dane do trenutka kad će vam Djed Mraz donijeti dugo očekivane darove - napisao je dr. Dharma Singh Khalsa iz Zaklade za istraživanje Alzheimerove bolesti u Tucsonu u Americi.

- Kad odrastete, više ste usredotočeni na posao, plaćanje računa, poštovanje rokova, obiteljske obaveze, popis stvari koje je potrebno kupiti i druge dosadne poslove iz svijeta odraslih. Što vam je pažnja usmjerenija na suhoparne aktivnosti, činit će vam se da vrijeme brže prolazi.

Teleskopsko prisjećanje

Fenomen prividnog ubrzavanja vremena mogao bi biti posljedica sklonosti da važne epizode promatramo kroz mentalni “teleskop”, koji približava ono u što je uperen i zanemaruje sve što je izvan njegova vidokruga. Zbog ovog psihološkog efekta ono u što smo usmjerili “teleskop” – primjerice dan vjenčanja, rođenje prvog djeteta, daleko putovanje ili atentat na predsjednika – čini nam se vremenski bližim nego što uistinu jest.

Kako vrijeme prolazi, manje je novih upečatljivih epizoda, a više onih koje promiču gotovo nezamijećeno. A ključna epizoda koja nam se urezala u pamćenje može biti i raspad omiljenog rock sastava.

- Danas imam 67 godina i ne mogu vjerovati da je prošlo 45 godina otkad su se Beatlesi razišli - kaže dr. Khalsa.

Pitanje omjera

Izgledno je da percepcija o brzini protoka vremena ovisi o vremenu koje smo već proživjeli. Ovisno o starosti pojedinca, jedno te isto vremensko razdoblje može predstavljati velik ili mali postotak njegova života. 

Za petogodišnjaka jedna godina iznosi punih 20 posto života, dok je za 50-godišnjaka godina samo jedna pedesetina života. Uzmemo li u obzir omjere, jedna godina zauzima jednak udio u životu 50-godišnjaka koliko i pet tjedana u životu petogodišnjaka. 

Što toplije, to sporije

Psiholog Hudson Hoagland otkrio je da se percepcija vremena mijenja ovisno o tjelesnoj temperaturi. Kad mu je supruga imala gripu, pitala ga je zašto je tako dugo bio izvan kuće, iako je bio odsutan samo nekoliko minuta.

Idućih je dana bez njezina znanja testirao njezinu predodžbu o vremenu postavljajući joj “usputna” pitanja o tome koliko se dugo kuhao čaj ili koliko je trajala emisija. Usput joj je mjerio temperaturu i uspoređivao njezine odgovore s dobivenim rezultatima.
 
Utvrdio je da joj je vrijeme “sporije prolazilo” kad god joj je temperatura bila viša. Nekoliko je puta ponovio ovaj eksperiment sa skupinama dobrovoljaca koje je izlagao visokim temperaturama. Opet se pokazalo da vrijeme prividno prolazi sporije što je tjelesna temperatura viša. Budući da djeca imaju prosječno višu temperaturu od odraslih, i to bi mogao biti dio razloga zašto se starijima čini da vrijeme prolazi brže.

Kako ukrotiti vrijeme?

Osvijestite trenutak

Iako je dojam o ubrzanju protoka vremena s godinama vrlo snažan, utješite se spoznajom da vrijeme u stvarnosti prolazi jednako brzo u djetinjstvu, zreloj dobi i starosti. Ako znate zašto nas obuzima dojam o letećem vremenu, možete poduzeti mjere da biste ga ukrotili. 

- Jedan je način da doskočimo ovom fenomenu osvještavanje trenutka u kojem se nalazimo. Često smo skloni analizirati 
prošlost ili maštati o budućnosti, pritom propuštajući osjetiti ono što se stvarno događa oko nas. Osim što se s takvim analizama vrtimo u krug, često uključujemo autopilote s kojima odrađujemo svakodnevne zadatke - savjetuje Latica Mladina.

Obavljate li poslove automatski i bez razmišljanja, činit će vam se da se sve odvija munjevito i da vam dani promiču za tren oka. Promijenite taj pristup i odbacite automatizam. Umjesto da posvećujete pozornost unutarnjem dijalogu, mislima koje vam se roje ili površnim podražajima poput TV programa ili računalnih igara, nastojte živjeti u trenutku te osvijestiti svoje postupke i doživljaje “sad i ovdje”.

Uključite osjetila

Kad se ujutro tuširate, budite svjesni mlaza vode te osjećaja čistoće i svježine koji vam pruža. Dok jedete, žvačite polako i stvarno kušajte hranu. Pođite u šetnju prirodom i promatrajte sve što vas okružuje. Uključite sva osjetila te obratite pažnju na nebo, stabla, grmove, životinje i oblake. Opazit ćete bezbroj sitnica koje su vam ranije promicale.

Svjesnost znači zaustavljanje razmišljanja i obraćanje pozornosti na iskustvo. Svjesnost produljuje osjećaj trajanja, kao i izlaganje novim podražajima. Budući da posvećujemo više pažnje svojem iskustvu, upijamo više informacija i tako “rastežemo” vrijeme.

Unesite novosti u život

Sjećate li se kako vam je bilo kad ste prvi puta boravili u inozemstvu? Koliko su vam se dugi činili prvi dani u novoj sredini? Budući da je manjak novih iskustava jedan od ključnih uzroka dojma o ubrzavanju vremena, nastojte se izložiti što brojnijim novim podražajima – posjetite mjesta na kojima niste nikad bili, naučite novu vještinu ili gradivo, pozabavite se novim hobijem, proširite krug poznanstava ili barem razmjestite namještaj u stanu.

Upoznavanje novih mjesta, ljudi i običaja produljuje vrijeme. Ako se redovito izlažete novome i nepoznatome, proširit ćete svoje vremenske okvire. Obrnuto, ako provodite život radeći vječno iste stvari, živeći na istome mjestu i družeći se s istim ljudima, vjerojatno će vam se činiti da vrijeme juri pored vas - ili da vi jurite kroz njega.

Produljite život iznutra

Činjenje novih stvari i usmjeravanje pažnje na sadašnjost dvije su dobre strategije uz pomoć kojih možemo umanjiti efekt letećeg vremena i povećati kvalitetu života, poručuje Latica Mladina. 

Borba s brzim protokom vremena jedno je od naših egzistencijalnih pitanja. Činjenjem novih stvari podržavamo stvaranje vitalnijih sjećanja, dok si fokusom na sadašnji trenutak otvaramo prostor da se stvari odvijaju na drugačiji, autentičniji način od onog ustaljenog i poznatog.

Neki pokušavaju produljiti život vježbanjem i zdravom prehranom, no možete to učiniti i iznutra, mijenjajući način doživljavanja stvarnosti. Produljite život tako da ga ispunite iskustvima i sjećanjima. 

Usporavajući utjecaj opasnosti

Engleski psiholog Steven Taylor se uvjerio da mu i danas vrijeme na putu može prolaziti sporo, ali samo pod određenim okolnostima. Prošle se godine otisnuo na interkontinentalno putovanje prijevoznim sredstvom koje mu nije po volji – avionom.

Let od Manchestera do Singapura trajao je 15 sati, ali mu se činilo da traje vječno.

“Iznad Indije uletjeli smo u tajfun. Nadao sam se da ću moći ubiti nešto vremena spavanjem, ali nisam uspio. Kad bih sklopio oči, tjeskoba bi me razbudila”, napisao je. Pokušao si je odvratiti pažnju s neugodnog putovanja čitanjem knjiga i časopisa, ali mu se um stalno vraćao na stvarnost.

“Bio sam svjestan svake minute koja je prolazila. Kao posljedica, vrijeme se vuklo brzinom puža.” Taylorovo svjedočanstvo otkriva bolnu istinu: kad smo pod stresom, čini nam se da vrijeme teče sporije. Tada nam je pažnja usmjerena na ono što nas smeta i na potragu za načinima da od toga pobjegnemo. U takvom stanju um upija veliku količinu podataka stvarajući dojam da se vrijeme produljuje.