Bez razočaranja, molim: Modri izgubljeni u drugome svijetu...

Ibanez nije trebao biti branič nego krilo? Šimunić je trebao igrati od prve minute? Pokrivaču nije bilo mjesta u prvih 11? Tomečak je morao igrati od početka? Rukavina je trebao igrati umjesto Beqiraja? Da, pozicija generala poslije bitke zaista je sjajna. Najlakša, u toj "fotelji" baš i nemaš šansu da pogriješiš. Slična onoj čuvara državnog pečata u Tuđmanovo vrijeme, ako se sjećate. Ni tom se tipu nikad nije dogodilo da mu netko ukrade državni pečat, ni on ni za što nije bio kriv...

Ali odgovor na svih ovih pet pitanja zapravo je jednak: Ma svejedno! Dinamo je išao pobijediti u Lyon i takav stav je sasvim u redu. Sportski, logičan, normalan. Dinamo nema za čime žaliti? Je, i to je normalan i logičan stav nakon 90 minuta muke na Gerlandu. Može netko misliti da je Kruno Jurčić u taktičkoj postavi napravio sve što je mogao da Dinamo bude nemoćan. Može, i to je jedno od prava tog famoznog generala koji se ukazuje tek kad je bitka gotova. No teško se oteti dojmu da bi Dinamo, koga god trener poslao na teren, prošao otprilike slično. Lyon je, i nema tu puno filozofije, neki drugi svijet. 

Bez Lisandra, Gourcuffa i Crisa, ali svejedno toliko dominantan da nema tog Ibaneza ili Tomečaka koji bi nešto po tom pitanju mogli promijeniti. Da nije Pokrivač onako bravurozno asistirao Gomisu, vjerojatno bi nešto slično napravio netko drugi. Da nije Gomis reagirao kao Šuker iz najboljih dana, zabio bi netko drugi. Iz neke druge situacije, iz neke druge pogreške, iz ponešto drugačijeg propusta. 

To je tako, to je ta priča o drugim svjetovima, priča o Dinamu i Šibeniku s jedne te Lyonu i Dinamu s druge strane. A strane su, realno, zapravo jednake. Koliko je Dinamo dominantan Šibeniku, toliko je Lyon bolji od Dinama. Neka se Šibenčani ne naljute, ali to je upravo tako. Kako Dinamo u HNL-u igra lakoćom, tako i pobjeđuje, a istovremeno gleda prema sljedećoj europskoj utakmici, teškoj i zahtjevnoj, tako i Lyon odrađuje Dinamo i već se tamo oko 33. minute počinje pripremati za PSG. Za teškog i zahtjevnog protivnika. 

Gledati Dinamo u Europi utorkom i srijedom poseban je užitak. Modri su u Ligi prvaka, dio su tog spektakularnog nogometnog cirkusa i to je velika stvar. No veliko je i još nešto. Razlika između Dinama i ozbiljnih, pravih europskih momčadi. Nakon Reala gotovo da je zavladalo oduševljenje porazom, iako se poraz, da nije bilo svemogućeg Kelave, mogao pretvoriti u debakl. Jednako kao što je i pristojnih lyonskih 2-0, da je trebalo, moglo biti i puno više naprama nula.

I zato nema mjesta bilo kakvom obliku razočaranja. Dobro, stoji da nakon dva kola Dinamo nema ni jedan bod, da nije zabio ni jedan gol, ali "modri" nisu zalutali u Ligu prvaka. Ne, ni slučajno. U društvu s "velikim dečkima" djeluje sasvim pristojno, ne sramoti se ni u kojem obliku, vratio je Hrvatsku na elitnu kartu klupskog nogometa. Ali mjerila su drugačija kad izađeš iz svog dvorišta, odnosi također, a to se ne može promijeniti samo tako. Ne, tu treba vremena, ali i, naravno, novca. Zapravo, novca prije svega. Tog Gomisa, grdosiju koja zabija kao Šuker i promašuje kao Rukavina, Lyon je platio 13 milijuna eura. A da je Lisandro zdrav, znate li gdje bi taj dečko bio? Na klupi.

Za Dinamo, u to sam siguran, ne bi bilo bolje da je igrao Europsku ligu i bio konkurentniji nego u Ligi prvaka. Ovo je super. Igraš, skupljaš iskustvo, najčešće gubiš, ali iz svega izađeš puno jači. I zato doista ne treba biti razočaran. Čak ni ako "modri" od Lyona izgube u Maksimiru, čak ni ako se ostvari pomalo podcjenjivački plan trenera Ajaxa Franka de Boera o "dvije pobjede protiv Dinama pa idemo dalje". Iako se to ne mora dogoditi. Iz ove dvije utakmice dinamovci su sigurno nešto naučili, Jurčić također. 

I zato ću vjerovati da nije nemoguće da za nekoliko tjedana krenemo pisati ode nekoj velikoj europskoj pobjedi. A dotad, bez razočaranja, molim...