24sataExpress: Kako je biti glavni Dinamovac u Splitu

Uvriježeno je mišljenje da se navijači Dinama u Splitu mogu nabrojati na prste te da se u strahu od Torcide kriju, djelujući poluilegalno. No primjer simpatizera i povjerenika modrih za Split i Dalmaciju Mirka Ćorića govori da to i nije točno. Ne samo da navijača Dinama u Splitu ima i da se ne kriju, nego ih Ćorić već godinama okuplja. 


 - Sve je počelo 1. siječnja 1974. godine, kada sam postao povjerenik Dinama za Split i Dalmaciju. Nedugo potom dao sam oglas u Slobodnoj Dalmaciji, a na tom, prvom sastanku nas se skupilo dvadesetak. Tadašnji direktor hotela Park Gudić, osigurao nam je i prostoriju u podrumu hotela, u kojoj smo se redovito sastajali – otkriva Ćorić, koji je do 1987. godine u Dinamo upisao rekordna 572 člana, koji su redovito plaćali članarinu. 

 - Bilo je tu i Hercegovaca i Imoćana, ali i "Splićana od kolina". U to se vrijeme znalo tko navija za Dinamo, tako da nam nisu bili problem navijači Hajduka, nego milicija i Udba, koja nas je redovito pratila i nadzirala naš rad -  kaže Ćorić. 

Ćorić je u Splitu organizirao čak 9 "plavih noći", a ona iz 1982. u hotelu Marjan mu je najdraža. Pjevao je Kićo Slabinac, a gostovala cijela momčad, na čelu s Ćirom Blaževićem. 

 - Nakon plave noći zoru sam dočekao na ispitivanju kod Udbe, na Katalinića brigu. Na sreću sve je dobro prošlo. Brzo sam se dosjetio kako im doskočiti. Preko pukovnika JNA Kulića i njegova pomoćnika, zastavnika Bakarića, koji su bili navijači Dinama, došao sam do prostorije u Domu JNA. Tako smo, neprijatelju u njedrima, bili manje sumnjivi. Bilo je naravno i provokacija, dolazili su nas provocirati milicioneri i oficiri, simpatizeri Crvene zvezde. Pitali su me hoću li i njih učlaniti u Dinamo, a ja sam odgovarao: "Nema problema, platite članarinu i mi vas primamo". 

Na jednoj od splitskih plavih noći, onoj organiziranoj 1979. godine, gostovao je i Tomislav Ivčić. 

Cijelo desetljeće nije javno nastupao zbog svojih hrvatskih stavova, pa smo ga mi izvukli na svjetlo dana. Zanimljivo je kako je jedan set pjesama prepustio tadašnjem mladom pjevaču u usponu, Mladenu Grdoviću. Ponosan sam i što nam je na plavoj noći 1990., s jedva 17 navršenih godina, pjevala i Severina. 

Nakon osamostaljenja Hrvatske, splasnula je i nacionalna euforija, a time i broj onih koji su se u Splitu deklarirali kao navijači Dinama.  

Nismo se više toliko ni nalazili, sve je bilo nekako lakše i dostupnije nego prije. Danas nas nema puno, možda pedesetak. Naši najpoznatiji članovi su Marko Perković Thompson, načelnik policije Ivan Merčep..., a dugogodišnji član bio je i nekadašnji gradonačelnik Splita Ivan Škarić.

Ćorić kaže kako nikad u Splitu nije imao ni najmanji problem zbog toga jer navija za Dinamo. 

U Splitu živim gotovo 40 godina, tu su mi odrasla i djeca. Moj moto je "Volim svoje, poštujem tuđe". Ne pravim probleme, kad idem na utakmicu, idem na zapadnu tribinu. I u Hajduku sam rado viđen, sretnem se s Šangutom, Fiorentinijem..., odem i na europske utakmice Hajduka i navijam za Hajduk. I ne vidim u tome ništa čudno. Zar bi mi neki europski klub trebao biti draži od našega, hrvatskoga Hajduka? Dragovoljac sam Domovinskog rata, časnik hrvatske vojske, gotovo tri godine proveo sam na ratištu. Nisam oteo ničiji stan, nisam uzeo ni mirovinu, premda sam mogao..... Živim časno i pošteno i ne bojim se da će me netko dirati. Prijatelji i susjedi me znaju, zezanja naravno ima, ali onako, prijateljski. Čak i na derbije idemo zajedno, jer im ja nabavim ulaznice.

No zato je problema bilo u Zagrebu. 

Sinovima su mi skinuli registarske pločice s automobila, a i mene su, uoči Basela, Boysi provocirati zbog splitskih pločica. Izašao sam van, pokazao im člansku iskaznicu Dinama, pa su mi se ispričavali. Ma što ćeš mi se ispričavati, a sekundu ranije si mi htio auto razbiti... Ne volim to, te huškače i provokatore ni s jedne, ni s druge strane. To nikome neće donijeti dobro.

Najteže mu je bilo, kaže, kad je Niko Kranjčar iz Dinama prešao u Hajduk. 

Zezali su me prijatelji, nije mi bilo svejedno, ali bolje je da je došao u Hajduk, nego da su ga uništili u Maksimiru. 

Od svih derbija Ćorić se najradije prisjeća onoga iz 1982., kada je na rekordno popunjenom Poljudu, pred 56.000 gledatelja, Dinamo slavio 2:1. 

Bilo je to nezaboravno. U tjedan dana pobijedili smo oba najveća rivala, i Zvezdu i Hajduk, a na Poljudu je po mojoj procjeni preko 30.000 ljudi navijalo za Dinamo. 

Premda su Ćorićev brat i otac navijali za Hajduk, njega je u Dinamo učlanio djed Marijan. 

Moji su iz Lovreće pored Imotskog. Djed je bio hrvatski orijentiran, za njega su Dinamo, Zagreb i Hrvatska bili sveto trojstvo. Otac je rano otišao u Njemačku, pa me djed učlanio sa 12 godina, bilo je to 1. siječnja 1964. godine. 

Ćorić je svoje troje djece, Kristinu, Franka i Marija učlanio u Dinamo odmah po rođenju, a suprugu Mariju odmah nakon vjenčanja.

S Dinamom sam proputovao 300.000 kilometara, supruga i djeca često nisu ni znali gdje sam, pa bi zvali odjel za članstvo u Maksimiru i pitali za mene. 

Nakon svih godina koje je posvetio Dinamu, Ćorić je nedavno izbačen iz Skupštine kluba.

Isti dan su objavljene vijesti da je ubijen Bin Laden i da sam ja izbačen iz Skupštine Dinama. Uvijek sam živio za Dinamo, a ne od Dinama i Dinamo mi nitko ne može uzeti. Kad vidim tko mi je to napravio, ne obazirem se. Žalostan sam jedino što Hrvatska i Dinamo, koje sam sanjao i za koje sam se borio, nisu ispali onakvi kakve sam sanjao. No valjda će ljudi koji su za to odgovorni jednoga dana i otići.

Jasno je kako sve konce, kada je u pitanju Dinamo, povlači Zdravko Mamić. Ćorić mu se zamjerio jer je sudjelovao na navijačkoj tribini "Zajedno za Dinamo".

O Zdravku Mamiću ne bih govorio. Znam ga već 35 godina, kao što i on jako dobro zna mene. Ne slažem se s njegovim načinom rada i vođenja kluba, niti je to što radi dobro za Dinamo. Ne znam zašto sam nakon 47 godina članstva u klubu i 37 godina povjereništva postao suvišan i nepoželjan, osim ako možda nisam podoban. A ja ne pripadam nijednoj struji. Istina je, bio sam na sastanku inicijative "Zajedno za Dinamo", ali to ne znači da mislim jednako kao i ti momci. I oni imaju svojih grešaka, baš kao i ljudi koji vode klub. Bayern godinama vode Rumenige i Beckenbauer, a gdje su danas Dinamove legende?

"Najviše volim i cijenim Velimira Zajeca, koji je i igračka i ljudska veličina. Nisu mu dali da igra za Jugoslaviju, a bio je vrhunski igrač. Cijenio sam i Jožu Čačkovića, Đuru Bagu, Hrvoja Braovića... Od Hajdukovaca posebno cijenim Slavena Bilića, Zvonka Begu i Stanka Poklepovića, koji je veliki gospodin. Ne pljuje po nikome a i veliki je radnik".