Dječji smijeh zamijenili pucnji i sirene, ljuljačke ostale prazne

Ljubav Vukovaraca preko noći se našla na teškoj kušnji. Umjesto na ulicama i u miru svojih domova, njihov se život preselio u podrume. Dječji smijeh i ciku koja je odzvanjala parkovima zamijenili su sablasne sirene i sve učestaliji pucnji. Ljuljačke su ostale prazne.

- U skloništu nas je bilo puno. Nismo imali struje, te smo naizmjence vrtjeli agregat. Poslije, kako se približavao pad grada, ponestajalo je i hrane. Dobivali smo samo tvrde žemlje i paštetu. Mnogo puta odrekla sam se obroka da bih nahranila djecu - prisjeća se Jadranka Horvat (51).

Do pada Vukovara skrivala se s djecom u jednom od podruma u naselju Olajnica. Nije željela napustiti rodni Vukovar, no odlučila je spasiti svoju djecu, ali i živu glavu u proboju. I uspjela je. Drugi su Vukovarci ljubav iskazivali hrabrim i prkosnim otporom znatno nadmoćnijem neprijatelju. 

Iako nije imala vojničkog iskustva, Vukovarka Mira Vrdoljak (53) bila je spremna i poginuti za svoj grad. Odbila je sanitetsku obuku kod dr. Jurja Njavre i inzistirala da ide na prvu crtu. Obuku praktički nije prošla, a završila je na Sajmištu, koje slovi za najkrvaviji punkt obrane Vukovara.

- Vukovarski zapovjednik ZNG-a Ivica Arbanas rekao mi je: ‘Evo ti puška, ovdje se stavlja metak, ovdje okida i to je to. Dalje se snalazi sama’ - prisjeća se Mira. Radila je paralelno kao vojnik i bolničarka, a suborci su je doživljavali kao ravnopravnu sebi.

- Sajmište je bilo značajan položaj u obrani Vukovara i Srbi su ga pod svaku cijenu željeli što prije zauzeti. Ondje su me i ranili sredinom listopada dok sam išla spasiti dečka koji je nasred ceste ležao bez šake. Granata me pogodila u natkoljenicu - kaže Mira.

Vukovarsku kalvariju nitko nije želio vidjeti ni priznati

Miris rata već se naveliko osjećao u zraku, podrumi su bili prepuni obitelji koje su strahovale za svoje živote. Bolnica se sve učestalije punila ranjenicima. Oči Europe i svijeta trebale su biti uprte u Vukovar. Novine su svaki dan opsežno izvještavale o nevjerojatnom otporu i srčanosti vukovarskih branitelja, koji su silom prilika preko noći postali ratnici. 

Branitelji su uništavali neprijateljske tenkove, odbijali njihove napade, a na nekim su im bojištima zadali i velike gubitke. Iako je ravnateljica vukovarske bolnice, dr. Vesna Bosanac, pozivala na hitan prekid avionskih i topovskih napada na bolnicu, to nije omelo okupatore da nastave kontinuirano napadati. Baš dok je vapaj dr. Bosanac obilazio svijet, jugovojska je bolnicu zasula s novih 90 granata. 

Sve što je Vukovar od svijeta dobio bilo je samo zgražanje nad agresijom. Nitko nije reagirao. Pomoći nije bilo. Padom Vukovara njegovi su stanovnici svoj život i uspomene odnijeli u najlonskim vrećicama.

Od 1998. do danas vratile su se dvije trećine prognanika

Iako je na njih išlo 30.000 tenkova, 2000 branitelja junački je branilo Vukovar tri mjeseca. Neprijatelju su uništili više od 400 oklopnih vozila, a srušili su i 27 agresorskih zrakoplova. Padom Vukovara agresor je protjerao 22.000 Vukovaraca, a njihov povratak počeo je nakon mirne reintegracije 1998. godine. Do sada su se vratile oko dvije trećine prognanika, no nekima od njih domovi još nisu obnovljeni. U Vukovaru je poginulo oko 1100 civila i 86 djece.