Ispovijest pilota: 'Prije svakog gašenja poljubim ženu i djecu'

Jutro, četiri sata, mrak. Zvoni mobitel. “Korčula i Pelješac, polijetanje odmah!” iz slušalice se čuo zabrinut glas dežurnog časnika. “Ok”. S buđenjem kao da mi je netko dao injekciju adrenalina. Odmah sam znao što je, iako još sanjam. Javljam se i već sam poluodjeven.

To je već automatika, ruke i noge odrađuju, a glava još spava. Ne pitam puno dežurnog, znam da mora nazvati druge pilote i tehničare, uzimam ruksak, obavezno poljubim klince i ženu. Ulazim u zrakoplovnu bazu, tehničari su već na stajanci, pripremaju zrakoplove za polijetanje. Ulazim u zgradu, kombinezon i čizme su u sekundi na meni. Kratko se upoznajem s osnovnim informacijama, vidim da je situacija jako ozbiljna. “Kuće su ugrožene” - kad to čujem, iznutra se naježim, znam da ne smijem kasniti ni minutu i da sada o nama ovise životi. Osjećam velik nemir - jer se ne mogu u sekundi teleportirati na mjesto požara jer znam da kad poletim do tamo imam 45 minuta letenja. Nema vremena za razmišljanje, kratko bacam pogled na kartu da vidim kakav je teren, kakva je meteosituacija, uzimam radnu torbu i kacigu i već sam u avionu. Nemir u meni je i dalje prisutan, ali glava mora biti čista, ovaj posao pogreške ne trpi. Pregledao sam avion, pozdravio tehničare, startam motor i elisa “postaje prozirna”... Palim instrumente, tražim kontrolu letenja polijetanje... snaga na maksimumu i avion se odvaja od ovog svijeta. Kroz glavu u trenutku proleti 15 godina mog letačkog načina života. Letim što više pravocrtno da što prije dođem do požara. Do tada slušam radiovezu i skupljam sve informacije u glavni kontrolni centar - svoju glavu. Na horizontu se pojavljuje dim. Hvar, Korčula i Pelješac kao da su u magli. Odmah znam da s ovim nema šale. Brzo procjenjujem konfiguraciju terena, smjer i brzinu vjetra, tražim informacije koliko mojih kolega radi na požaru, pogledom tražim avione, helikoptere, srce brže udara... Duboko udahnem i krećem u borbu s vatrom. Tolike godine iskustva, a svaki požar kao da mi je prvi. Radio stanice su užarene, slušam istodobno tri. Buka u slušalicama povremeno je nesnošljiva, ali pravodobne informacije znače život.

Vidim dva kanadera, još jedan airtractor i jedan helikopter. Formirali su krug u zraku, idu prema vatrenoj stihiji, uključujem se za njima... vatrogasci traže pomoć, avioni bacaju vodu, dolazi red na mene. Ispred je vatreni zid, s desne strane dalekovod u dimu. Kuće su blizu.... “Pazi na dalekovod, brzinu, armiraj sustav za odbacivanje vode, izvuci zakrilca...”, govorim si. Tu sam, odbacujem vodenu bombu. Slušam radiovezu i izvlačim se iz opasne i zadimljene kotline. Na radiovezi čujem vatrogasce “Bravo, pun pogodak!”. Srce je veliko. No nema odmora. Okrećem što prije avion i idem po novu vodu. To je moj posao.