Ispovijest Slavonca: Začet sam silovanjem, oca ne želim vidjeti

SUSRET NAKON 18 GODINA: Krešimira su posvojili jer ga je Centar za socijalnu skrb odveo. S 18 godina su mu rekli tko mu je prava majka. Odlučio ju je potražiti...

Foto: Privatni album

Sjedio sam u vlaku i putovao prema Slatini. Bio sam preplavaljen različitim osjećajima, a najviše strahom hoće li me se mama sjetiti i prepoznati. Prvi i zadnji put vidjela me je kao dvogodišnjaka. A sad joj dolazim kao odrastao čovjek. Bez obzira na sve, bio sam siguran, što god da se dogodi, kakva god da bude, to je moja majka i volim je takvu kakva je, započeo je svoju ispovijest Slavonac (25), po rođenju nazvan Krešimir.

Njegova majka, žena s lakom mentalnom retardacijom, rodila ga je 1992. godine. Kao 16-godišnjakinju ju je silovao muškarac. Njegovo ime nikad nikome nije rekla i njegov zločin nije prijavila. Da je trudna, saznala je kad joj je trbuh počeo rasti.

Uzeli ga nakon rođenja

- Mama je živjela u malom selu s roditeljima i sestrom. Morala je imati skrbnika jer je bila lišena poslovne sposobnosti. Teško se i izražavala te nije puno toga razumjela. To se otkrilo u četvrtome mjesecu trudnoće. Kako je dijete plod silovanja, obitelj je inzistirala na pobačaju. No majka je liječnike u bolnici preklinjala da ga ne obave. Uspjela je iznijeti trudnoću i roditi me, no iako me nije htjela ostaviti, Centar za socijalnu skrb uzeo me je nakon rođenja i odnio u dom. Nisu dopustili da mi skrbnik bude netko od obitelji, a mama za to nije bila sposobna - govori Krešimir, koji je sve detalje saznao 18 godina kasnije.

U osječkom Domu za nezbrinutu djecu bio je dvije godine i ondje ga je redovito posjećivala teta.

Zagrlili smo se i plakali

Njegovoj majci to nije bilo dopušteno.
- Dopustili su da odem k majci na drugi rođendan, a onda su me dali na posvojenje. Dobio sam novu obitelj i identitet te me nitko od biološke obitelji više nije viđao - priča Krešimir. Cijelo to vrijeme osjećao je da ga nova obitelj ne voli i da im ne pripada.

Kad je napunio 18 godina, imali su obvezu reći mu da je posvojen. Saznavši istinu odlučio je pronaći majku.

- Dugo sam skupljao hrabrost za to. Bojao sam se i svoje i njihove reakcije. Nisam znao ni je li mi majka živa, gdje je, hoće li me ta obitelj htjeti uopće primiti i saslušati. Našao sam kontakt na internetu, nazvao sam i javila se teta. Isprva sam bio oprezan s pitanjima, no kad sam joj rekao da sam ja sin njezine sestre, rasplakala se. Već idući dan bio sam u vlaku i putovao prema njima - prisjeća se Krešimir potresnog dana prije sedam godina kad je prvi put vidio mamu.

Na kolodvor je pred njega došla teta.

- Sišao sam s vlaka i čim me je ugledala rekla je: ‘Isti si mama’. Čvrsto me zagrlila i već sam se tad osjećao kao kod kuće. Mama me očekivala, donekle spremna. No ne možeš biti spreman na takav susret. Zagrlili smo se i plakali, šutke, činilo se kao čitavu vječnost. Rekla je da me voli svih tih 20 godina otkako me nema, jednako kao da sam pored nje. Vjerovala je da ću je potražiti kad-tad i tad sam znao da sam ispravno postupio. Ispričala mi je sve o svojem životu prije i poslije mene, ispričao sam i ja njoj svoj.

S majkom se čuje svaki dan

- Oboje smo trpjeli i patili, svatko u svojem kutu svijeta. A zašto? I danas se to pitam - zamišljeno kaže Krešo, koji je počeo samostalno živjeti i skrbiti o sebi već s 18 godina.

Otišao je u Zagreb, našao posao i tamo živi. U kontaktu je i sa svojim posvojiteljima. Svakodnevno se čuje i s majkom koja je u domu za starije osobe s posebnim potrebama jer teta o njoj više nije mogla brinuti.

- Mama i ja koristimo svaku priliku da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Ništa joj ne zamjeram, štoviše, divim joj se na hrabrosti što je uspjela ostati jaka u tako teškim trenucima. Nikad mi nije htjela reći tko mi je otac, taj muškarac koji ju je silovao. Rekla je da ne može o tome razgovarati jer joj je to jako bolna rana. Stekao sam dojam da je to netko koga je ona tad dobro poznavala, možda čak i bojala. Njega zapravo ne želim ni upoznati - kaže Krešo koji je želio preuzeti skrb nad majkom, no administrativno mu to nije bilo moguće učiniti s obzirom na to da mora prvo dokazati da je on njezin sin, uzeti njezino prezime, odreći se posvojitelja i potom dokazati da je sposoban skrbnik.

- Možda bih to i realizirao da nisam obolio od tumora limfnih čvorova koje sam operirao, potom išao na kemoterapije i sad sam u fazi oporavka - kaže Krešo, koji i dalje brine sam o sebi te ne dopušta da mama sazna da je bio teško bolestan jer ne želi da ima dodatne stresove.

- Moja priča vjerojatno nije jedina, ali ljudi o tome ne žele govoriti. Želim reći da djeca začeta u silovanju trebaju imati jednako pravo na život kao i druga djeca - zaključio je razgovor Krešimir.

Možda vas zanima i ovo:
Message