Zločinac bez kazne: Od tumora na mozgu umro Goran Hadžić

Bivši predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Goran Hadžić umro je u utorak navečer u Novom Sadu. Haaški sud pustio ga je prije nešto više od godinu dana na slobodu zbog problema sa zdravljem. Hadžić je imao tumor na mozgu, a preminuo je u 58. godini.

Pred Haaškim sudom, kao pripadnik udruženog zločinačkog pothvata na čelu sa Slobodanom Miloševićem, Hadžić je optužen za progon Hrvata, ubojstva, nezakonito pritvaranje, mučenje, nečovječna djela, deportaciju i prisilno premještanje u razdoblju od 1991. do 1995. na području Knina i u istočnoj Slavoniji.

Od prekida suđenja u travnju 2015. živio je u Novom Sadu. Srbijanske vlasti su ga, kao posljednjeg bjegunca kojeg je tražio Haag, uhitile u ljeto 2011. na Fruškoj gori.

Suđenje je počelo u listopadu 2012., a prekinuto je u travnju 2014. nakon što je Hadžiću pozlilo u pritvoru. ICTY ga je pustio na neodređeno vrijeme bez dodatnih uvjetovanja osim što je Hadžićev liječnik bio obvezan sudu redovito dostavljati izvješća o njegovu zdravstvenom stanju.

Njegov odvjetnik Zoran Živanović potvrdio je u travnju ove godine da je suđenje pred ICTY-jem prekinuto "na neodređeno vrijeme" i od tada je Hadžić s obitelji živio u Novom Sadu.

Goran Hadžić rođen je 1958. u mjestu Pačetin pokraj Vinkovaca. Prije Domovinskog rata radio je u pogonu VUPIK-a u Vukovaru. Bio je član Saveta komunista, a i predsjednik Mjesne zajednice Pačetin.

U lipnju 1990. pristupio je SDS-u, a u idućih godinu dana došao je na čelne pozicije u Općinskom odboru i glavnom odboru SDS-a za Vukovar kao i izvršnom odboru za Knin.

U rujnu 1991. proglasio se predsjednikom vlade tzv. Krajine, a od 1992. do kraja 1993. bio je i predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine.

Na Županijskom sudu u Osijeku 1999. u odsutnosti je osuđen na osam godina zatvora zbog zločina u Tenji kada je ubijeno 23 ljudi. 

Haaški sud podignuo je optužnicu protiv Hadžića u srpnju 2004. Hadžić je, između ostalih zločina, optužen i za pokolj na Ovčari gdje je ubijeno 250 Hrvata izvedenih uglavnom iz vukovarske bolnice nakon pada grada u studenom 1991.