Mahirova majka: Samo želim istinu, a ne da me sažalijevaju

Alisa Mahmutović, majka 14-godišnjeg Mahira Rakovca, čija je tragična smrt sredinom prosinca šokirala BiH, u ponedjeljak je prvi put javno progovorila o samoubojstvu svog sina. Istaknula je kako ne želi sažalijevanje kao i da nitko ne može razumjeti kako se osjeća.

- Mahir je zadnje dvije godine verbalno, fizički i seksualno zlostavljan. Verbalno i fizički stalno, a seksualno povremeno - rekla je u emisiji Pošteno na Federalnoj televiziji. 

Kazala je kako je očekivala suradnju sa školom koju je pohađao, ali ravnatelj škole ju nikada nije primio pravdajući se da je zauzet, prenosi Klix.ba.

Rekla je i kako su za cijelu priču oko kontinuiranog zlostavljanja saznali na dan pokopa dječaka, nakon što im je Mahirov prijatelj sve ispričao. 

Dodala je da je dječak iz škole dolazio s modricama, ali se nije želio ispisati iz škole nego završiti polugodište. Ona i očuh su ga, kaže, pokušavali nagovoriti da o tome govori no sve se više povlačio u sebe. Prvi koji ju je upozorio na zlostavljanje bio je nastavnik geografije koji je rekao da Mahira učenici i učenice maltretiraju i nazivaju pogrdnim imenima. Nakon što je napustio školu Mahira su, tvrdi majka, i dalje verbalno zlostavljali putem društvenih mreža. 

Zlostavljanje je kulminiralo silovanjem

Ovih dana bosanskohercegovačka javnost, ako takvo što još uopće postoji, osupnuta je detaljima oko tragičnog samoubojstva 14-godišnjeg dječaka Mahira Rakovca.

24sata

Ukratko, Mahir Rakovac prije nepunih mjesec dana izvršio je samoubojstvo, prethodno zapalivši školsku torbu. Svemu je prethodilo brutalno vršnjačko nasilje koje je kulminiralo silovanjem valjkom za tijesto koje se dogodilo pred drugim učenicima, a koji su o tome šutjeli, nešto što smo do sada mogli vidjeti tek u niskobudžetnim američkim horor-filmovima.

Školarina 24.000 kuna

Radi se o Međunarodnoj školi u sarajevskom naselju Ilidža koja djeluje u okviru turske obrazovne ustanove Bosna-Sema koju pohađaju isključivo djeca dobrostojećih, da ne kažem uglednih građana Bosne i Hercegovine. Godišnja školarina za djecu državljane BiH iznosi 5.000 KM, odnosno oko 24.000 kuna, dok strani državljani trebaju izdvojiti 9.000 KM. Toliki novac za školovanje djece znanstvena je fantastika za većinu građana BiH, još ako imamo u vidu kako se radi o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju koje je u državnim obrazovnim ustanovama (još uvijek) besplatno.

Nažalost, čuđenju javnosti nema mjesta. Slične stvari događale su se i ranije.

Puno vike ni za što

Najpoznatiji sličan slučaj dogodio se prije sedam godina kada je Denis Mrnjavac, učenik drugog razreda Katoličkog školskog centra u Sarajevu, bez ikakvog povoda nasmrt izboden u prepunom tramvaju, a da mu nitko od prisutnih nije priskočio u pomoć. Uslijedile su demonstracije i traženje od federalnih vlasti da se stane ukraj maloljetničkom nasilju koje je još tada poprimilo razmjere epidemije. Na tome se završilo. Odnosno, davana su određena obećanja koja, naravno, nikada nisu ispoštovana. 

Uvijek se događa isto: maglovita obećanja u koja više nitko ne vjeruje, a čim se prašina slegne, stvari se vraćaju u staru kolotečinu. Smrt djece za nekoliko dana, s bezdušnom lakoćom koja zaprepašćuje, postane stara priča koja je važna jedino obiteljima žrtava. Jedno od ključnih obećanja bilo je ono o povećanju kapaciteta kaznionica za maloljetne delinkvente. U to vrijeme postojao je cijeli niz višestrukih kaznenih djela koja su počinili osuđeni maloljetnici, a koji su na slobodi čekali smještaj u specijalizirane ustanove. Pa i onih sa smrtnim ishodom.

Jedno od najstrašnijih dogodilo se prije desetak godina u Sarajevu kada je maloljetnik opljačkao staricu koju je prethodno polio benzinom, a koja je od zadobivenih opeklina preminula. Počinitelj je imao više pravomoćnih presuda. Ili drugi slučaj, koji se zbio nedavno u Bijelom Polju kod Mostara, a koji je zasjenila tragična nesreća na prometnici Mostar-Jablanica u kojoj je živote izgubilo četvoro studenata iz Hrvatske, a koji se dogodio isti dan.

Odbačeni i opasni

Maloljetni 16-godišnjak nasmrt je nožem izbo 22-godišnjeg studenta prava Džanija Balića, nakon što je mladić pokušavao zaštiti brata od nasilja. Maloljetni ubojica duže je vrijeme, prijeteći nožem i rotvajlerom, otimao novac i predmete od vršnjaka. Svi, pa valjda i policija su znali za to. Ključna riječ koja povezuje sve ove događaje je ravnodušnost mitske javnosti , koja poprimi razmjere sudjelovanja u zločinu, poput jednog nevjerojatnog slučaja iz 2014., kada su očuh i majka u Hadžićima kod Sarajeva pretukli 4-godišnjeg dječaka, koji je od posljedica umro. Mučenje i maltretiranje trajalo je mjesecima, a najstrašnije je što su susjedi znali, ali nisu reagirali. Nakon svega postavlja se pitanje ima li pravde za Mahira ? 

24sata

Majka preminulog dječaka je, kao i njegov poočim, sveučilišna profesorica, odnosno radi se o ljudima koji znaju artikulirati apel i čija riječ ima određenu težinu, za razliku od, primjerice, majke Denisa Mrnjavca. Ta činjenica ulijeva varljivu nadu da će Mahir smrću barem spasiti život nekom drugom djetetu, kao što smrt Denisa nije spasila njegov. A morala je. Slučaj Mahira Rakovca je po jednoj stvari poseban, po tome što je razvoj događaja krenuo prema scenariju na koji su mnogi godinama upozoravali. Ne samo kada je riječ o maloljetničkom nasilju, već o kriminalu općenito.

Teško je zamisliti, odnosno ne postoji razlog zbog kojeg bi danas bilo koji političar u BiH podnio ostavku. A sve ovo gore direktna su posljedica toga, jer stvari u društvu funkcioniraju po principu spojenih posuda. 

Jebem vam bajku

Šutnja i prikrivanje negativnosti koje se događaju u tim ustanovama, s ciljem da se ne ugrozi ugled ustanove, a samim time i posao, daju poticaj predatorima i pretvaraju obrazovni proces u borbu za opstanak. Mi, odnosno oni , skupo plaćaju robotizaciju vlastite djece kojoj su osnovni sustav vrijednosti statusni simboli, Jobsove skupe igračke ili Nike patike. Što za to vrijeme rade pravi krivci za smrt Mahira, mislim na političku elitu zemlje koja je svojom neodgovornošću stvorila ambijent u kojemu su moguće ove stvari? Oni, naravno, šute. Guraju li stvari pod tepih? Ne. Vlastitu prljavštinu ovdje, naime, nitko se više ne trudi ni skriti, a javnost, s memorijom zlatne ribice, vrisnut će na svaki sljedeći slučaj nasilja, kao da se prije toga ništa nije događalo.

U isto vrijeme dramatičnim apelom javnosti oglasila se DF Željka Komšića, ali ne ovim povodom, već nakon novog slučaja nepotizma. Komšić se okomio na Sebiju Izetbegović, suprugu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koja je postavljena za direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo. Što političarima poput Komšića, koji je jedan od ključnih aktera pretvaranja Sarajeva u apokaliptičnu metafizičku pustaru, znači smrt jednog djeteta? Tuđeg: vjerojatno ništa. I je li krajnje vrijeme da netko prokaže političku elitu kao suodgovornu za zločine? Ili da prestanu one obranaške priče po kojima smo svi krivi ? Ne, nismo: jedni su ipak malo krivlji . Jedna unosna sinekura mnogo je važnije od života djeteta. I, da ne zaboravim, nije se Komšić obrušio samo na sirote Izetbegoviće, on u svom energičnom saopćenju, naime, nije zaboravio spomenuti opasnost za cjelovitost BiH od trećeg entiteta . Ovo su, naime, ovdašnje tipske političke bajke za odrasle. Da parafraziram jednu davnu naslovnicu Slobodne Bosne: Gospodo, jebem vam bajku!

Poočim razotkrio pozadinu strašne tragedije 

Desetak dana nakon sahrane javnost je dječakov poočim, Dubravko Lovrenović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, otvorenim pismom upoznao s razlozima koji su dječaka otjerali u smrt. Radi se o brutalnom vršnjačkom nasilju koje je kulminiralo silovanjem valjkom za tijesto koje se dogodilo pred drugim učenicima, a koji su o tome šutjeli. Te detalje saznao je naknadno od dječaka koji je također bio izložen nasilju u školi koju su pohađali.

24sata