Za njega ništa nije nemoguće: Samo želim djecu učiti glazbi

Svakog dana u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku.

Prvih godina rada uobičajeno je, mada ne baš i praktično, da učitelji putuju i u drugi grad kako bi radili. Najčešće uskaču kao zamjene i u mjestima udaljenima nekoliko desetaka kilometara samo kako bi prikupili iskustvo dok se ne otvori neka bolja i bliža pozicija. Za muzikologa i profesora povijesti glazbe Bojana Berteka (31), koji je slijep od rođenja, to je svakidašnjica već godinama. Tjedno putuje oko 500 kilometara. U Novsku, Pregradu i Novi Marof. Kad se zbroji nastava u sve tri srednje škole, na kraju mjeseca odradi pola satnice, što je u plaći oko 3000 kuna. Ipak, kaže, ništa mu nije teško dok god ima priliku raditi.

Ravnatelji mu se čude

- Prijavljivao sam se na nebrojeno natječaja u zagrebačkim školama. U većini ne bih dobio ni povratni odgovor ili bih rijetko, ali negativan, kako su našli boljeg kandidata. Meni bi poželjeli sreću u daljnjem pronalasku posla. To su mi poželjeli sigurno 60-ak puta, ali ne pomaže baš - govori Bojan.

Iako radi samo tri dana u tjednu, većinu vremena provede na putu prema poslu. Do Opće gimnazije u Novome Marofu putuje 67 km. Ponedjeljkom zato ustaje u četiri sata. Oko 4.30 sati kreće od stana na Klaki do tramvajske stanice udaljene oko kilometar. Nakon jednog presjedanja dolazi na autobusni kolodvor i u 6.15 kreće prema Novome Marofu. Vozi se sat vremena, kad su najbolji uvjeti. I to kako bi odradio dva školska sata. Do Novske, od Bojanova stana udaljene oko stotinu kilometara, utorkom putuje dva sata, a tamo predaje pet sati. Petak je rezerviran za Pregradu, udaljenu 65 km, gdje ima četiri školska sata.U Pregradu gdje ga uvijek vozi kolegica Dijana Jerković Križan.

- Čak su mi se u nekim školama ravnatelji čudili jer sam se javljao na oglase koji su puno dalje od mojega prebivališta. No uvijek bih rekao: ‘Ravnatelju, skratimo priču. Meni je bitno samo da unutar osam sati mogu uhvatiti neku liniju - avionsku, autobusnu, željezničku, pa ako treba i space shuttle - da me doveze na posao i da me to prometalo može vratiti kući. Ja ću doći gdje god treba. Ako su ti uvjeti ispunjeni, idemo raditi. Hoću li se dići u četiri ili pet sati, nije bitno’. Cijeli život postavio sam ovako - ako se nešto može, zašto to ne bismo riješili. Riječ nemoguće eliminiram u startu jer ona ograničava ljude - kaže.

Ipak, velika želja mu je raditi barem u jednoj županiji.

Htio je biti strojovođa

- Slijepi definitivno mogu funkcionirati sami i uvijek treba inzistirati na što većoj samostalnosti. Nije mi strano kuhati, prati veš, jedino s peglanjem baš i nisam najbolje. Neki bi mogli sad predbaciti: ‘Ti pričaš o samostalnosti, ali čini se kao da ipak trebaš pomoć drugih’. Naime, imam divne kolege koji me nakon što izađem na stanici u mjestu gdje je škola autom prebace do škole kilometar, dva i tako mi znatno olakšavaju. To je njihova dobra volja. Kad bih radio na jednome mjestu ili dva, bilo bi mi znatno jednostavnije. Ovdje se radi o tri različite lokacije, svaka jednom na tjedan, pa je i snalaženje kompliciranije - kaže. U svim izazovima s kojima se susreo tijekom života napisao je i knjigu. Posebno se sjeća kako je kao dječak htio biti strojovođa. San mu se nije ostvario, ali je odlučio raditi drugu najbolju stvar koju je znao - prenositi naučeno o glazbi djeci. Na satu mu pomaže laptop koji ima instaliranu govornu jedinicu.

- Djeci sam najzanimljivija prvi sat kad me upoznaju. Dok me promatraju kako priključujem kabele od zvučnika, kad čuju moj laptop kako govori i čude se, iskoristim situaciju i odmah ih uvedem u temu. Ni ne snađu se. Nestašluka je bilo i uvijek će biti. Najveća mi je fora kad sjednu pred mene i otvore knjigu tijekom usmenog odgovaranja, a mene zapuhne vjetar od listanja stranica i traženja odgovora - kaže Bojan.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku.