Za njega, SDP i za birače ljevice najbolje bi bilo da Milanović u ovoj kampanji naprosto - šuti

"Nećete čuti da ja govorim da je HDZ zločinačka organizacija. Nisu tu danas svi ljudi čisti, ali HDZ je danas stranka koja ima i to u svojoj prošlosti", izjavio je predsjednik Zoran Milanović u listopadu 2021. godine nakon što je Vrhovni sud potvrdio pravomoćnu presudu za HDZ.

Sinoć, pak, u intervjuu na N1 televiziji, predsjednik Milanović izjavio je sljedeće: "HDZ-ovci su posebna sekta. Osuđeni su za kriminal, treba ih gledati u tom svjetlu".

I ne samo to, Milanović je poručio kako će osloboditi institucije tako što će "otpustiti sve HDZ-ovce". Uz znakoviti dodatak: "To sam propustio zadnji put". Dok je bio premijer, prije nego što je postao predsjednik koji bi opet želio biti premijer.

Čistka HDZ-a

Milanović, dakle, kreće u žestoku čistku HDZ-ovaca, koju nije proveo onda kad je mogao i kad se to od njega očekivalo, nakon što je odbijao nazvati HDZ zločinačkom organizacijom, objašnjavajući kako je pravomoćna presuda "samo nešto što HDZ ima u svojoj prošlosti".

Pa onda to čak usporedio sa SDP-om koji "u svojoj prošlosti ima da je nasljednik Saveza komunista, jedine stranke u državi, što je monopol"

A danas, govori o "kriminalnoj bandi" čije članove treba počistiti iz države. Iako je zapravo mislio samo na Ivana Turudića.

"Kakva odgovornost?"

Uglavnom, na istom mjestu i na istoj televiziji na kojoj je prije dva mjeseca rezolutno odbio pitanje o kandidaturi na parlamentarnim izborima, kada se čak i obrecnuo na novinarku ("Kakvo vam je to pitanje"), a sada priznao da mu je odluku donio dva dana kasnije, Zoran Milanović govorio je o tome što je napravio, što nije napravio i što bi tek napravio da postane predsjednik Vlade.

Objašnjavao je što je napravio kao premijer, posebno u slučaju formiranja ovog nesretnog Ustavnog suda koji ga sad toliko muči. Na opasku da su ga zajednički formirali HDZ i SDP, Milanović je odvratio: "Kakvu odgovornost ja snosim za to? Političku, u jednoj mjeri da". Kao da se druga odgovornost uopće uzima u obzir. 

Zatim se pohvalio kako je on uveo pravilo da se bira suce dvotrećinskom većinom, pa priznao da je "ispalo još gore". "Jesam li to mogao znati? Trebam li odgovarati nekom?".

I onda spasonosni zaključak: "I svejedno su me izabrali za predsjednika".

"Znam, ali neću reći"

Nakon toga Milanović se pohvalio da zna što će napraviti, ali nam to neće otkriti. "Tko će biti vaši ministri", pitala je novinarka, a Milanović odgovorio: "Znam, ali neću reći, to će biti kompetentni ljudi". Bit će to još jedno iznenađenje.

Dotaknuo se i onoga što će u ovoj kampanji, kao predsjednik, pošteno napraviti. Čekat će na dodjeljivanje mandata budućem premijeru "u okvirima Ustava". "Vjerujte mi, majke mi, bit ću pošten".

No svejedno nije želio odgovoriti na pitanje koliko će čekati da neki kandidat skupi traženih 76 potpisa za dobivanje premijerskog mandata. 

"Sve u stavu s Ustavom", kaže on. "Ustav ne kaže koliko dugo provjeravate", dodaje novinarka. "Čekat ću maksimalno. Nema neizvjesno, ili ima potpisa ili nema. Čekat ću".

Možda čak i po modelu Belgije koja je bila bez Vlade "800 dana, 900". "Hrvatska si to može dozvoliti, kako ne, jer je na autopilotu"", kaže predsjednik.

"Samo vođa zna"

A otkrio je javnosti i kako je realizirao svoju odluku o kandidaturi na parlamentarnim izborima, na "need to know basis". "Mnogi nisu znali, ali su pola sata nakon toga jednoglasno donijeli odluku da to podržavaju. Stranka je to prihvatila. Nitko nije glasao protiv toga".

Jer na isti način je formirao i Kukuriku koaliciju. "Našao sam se u jednom restoranu u Kastvu s nekoliko suradnika, sjeli smo tamo, dogovorili se i izašli pred medije. Nikakav Glavni odbor se nije sastao. Lider mora voditi, i to je Peđa Grbin napravio".

Nema stranke, neka Glavnog odbora, nema informiranja suradnika. Odluke donosi jedan čovjek, a tijela stranke to samo potvrđuju.

Tako Zoran Milanović zamišlja vođenje stranke, države i Treće republike.

Uglavnom, ovaj programatski, dugo najavljivani i navodno ozbiljan intervju pokazao je po tko zna koji puta da je za Milanovića najbolje da što manje govori. To je oduvijek bio recept za uspjeh, njegov i njegove stranke.

Što je manje govorio, više se biračima sviđao.

Jer, kad govori, onda se razotkriva. Kad govori o tome što će napraviti sad kad ne može, podsjeća na ono što nije napravio ni kad je mogao, sa čišćenjem HDZ-ovaca, kao sa šatorašima, stožerašima, obiteljašima. To se zove zakašnjela hrabrost.

Kad osuđuje HDZ-ovce, podsjeća na vrijeme kad ih je branio. I kad nije čak ni želio izaći na parlamentarne izbore kako bi glasao protiv njih.

Osobni obračun

Kad govori o čistkama, ne skriva da cilja samo na jednu osobu, Ivana Turudića, što cijelu ovu rizičnu operaciju svodi na razinu osobne vendette i privatnog obračuna.

Kad se brani, izvlači se na političku odgovornost, kao da se neka druga odgovornost od političara uopće traži.

A kad ga se pita za konkretne najave i planove, odbija ih otkriti. Vjerojatno zato što ih ni nema. Jer cijeli plan sklepan je u dva dana, SDP-u je zavrnuta ruka, stranka zajedno s koalicijskim partnerima dovedena pred svršen čin, a birači izloženi histeriji.

On je bez SDP-a sklepao Kukuriku koaliciju, sad je bez SDP-a i bez njihovih partnera sklepao plan za izlazak na parlamentarne izbore.  To je nešto za što se obično optužuje HDZ.

Šutnja bi, dakle, za Milanovića i naročito za njegove birače, njegovu (bivšu?) stranku i koalicijske partnere, bila apsolutno zlato. Bolje da ne govori o tome što je radio, što nije radio i što će tek raditi.

Servirao je već dovoljno šokova za jednu kampanju koja nije još ni počela. I u kojoj HDZ postojano vodi.