'Znakovni jezik je zabavan i fora, trebali bi ga učiti u školi'

Znakovni jezik je fora, zabavan je i jako mi se sviđa. Skroz je cool.

Izjavio nam je to Leo Aščić (9), učenik 3a razreda splitske Osnovne škole Mejaši.

Cijeli 3a uči znakovni jezik kako bi lakše komunicirali s nagluhim školskim kolegom Bruno Pervanom (9). Poučava ih časna sestra Marijanka Dominiković, njihova vjeroučiteljica, koja je završila tečajeve hrvatskog znakovnog jezika, a radila je i u splitskoj ustanovi za djecu s teškoćama “Juraj Bonači”.

- U jednom razgovoru vjeroučiteljica mi je postavila pitanje: što možemo učiniti da u razredu spriječimo socijalnu isključenost nagluhog učenika uključenog u redoviti sustav?. Kontaktirali smo ravnateljicu i roditelje koji su vjeroučiteljici dali zeleno svjetlo za volonterski rad na projektu ‘Govorimo hrvatski znakovni jezik’, a potom je uključen cijeli razred - rekla je razredna učiteljica Daniela Leko.

Učenici su s oduševljenjem počeli učiti vještinu komuniciranja s nagluhim i gluhim osobama, posredno time počeli razvijati međusobnu komunikaciju u razredu. Istodobno, golema korist od učenja znakovnog jezika bila je za dječaka Bruna kojemu su oba roditelja gluha jer, osim što je i sam unapređivao svoje znanje znakovnog jezika, bolje se i lakše povezao s drugim učenicima iz razreda.

- Gluha i nagluha djeca, kao i sva djeca, imaju pravo na komunikaciju na znakovnom jeziku. Bez obostrane komunikacije nemamo mogućnosti za postizanje uspjeha. A kad druga djeca s njim komuniciraju znakovnim jezikom, to njemu pokazuje da im je stalo do njega, time ojačava svoje samopouzdanje, a to za rezultat ima smanjenje emocionalnih problema, osjeća se prihvaćenim od strane vršnjaka, a i stvaraju se prijateljstva - zadovoljna je učiteljica Leko.

U godinu dana učenja veći dio učenika 3a stekao je prilično znanje znakovnog jezika. Brunini roditelji bili su oduševljeni prezentacijom naučenog. Đaci s Mejaša su prateći UNICEF-ov videospot pokazali kako se sporazumijevaju znakovima. Bruno je također bio oduševljen te je pomagao drugim učenicima slagati riječi i rečenice na znakovnom jeziku.

- Prvi put sam vidio i jako sam iznenađen koliko djeca znaju. Bruno nema drugih problema osim oštećenja sluha, može pratiti školski program i bez asistenta u nastavi, no znakovni jezik mu znatno olakšava komunikaciju u školi, ali i u kući jer supruga i ja smo potpuno gluhe osobe. Kad smo mi išli u školu, bilo je jako teško pratiti nastavu, posebice jer nismo imali nikakvog asistenta za nastavu kao što to postoji danas. Vrlo smo zahvalni časnoj Marijanki jer je pokrenula ovaj projekt, kao i roditeljima učenika te školi jer su ga podržali - rekao je Brunov otac Ivan, i sam predavač hrvatskog znakovnog jezika pri udruzi za gluhe.

Sestra Marijanka Dominiković diplomirani je kateheta koja se doškolovala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te se osposobila za rad s djecom s teškoćama u razvoju u nastavi vjeronauka.

- Počeli smo učiti znakovni jezik dok su učenici bili u 2. razredu. Kad smo naučili dvoručnu abecedu, mogli su izreći svoje ime, a kako bi se moglo zaista komunicirati, napravili smo popis riječi koje koristimo u komunikaciji i krenuli od ove školske godine učiti ‘znak po znak’. Sad u 3. razredu mogu slagati jednostavne rečenice, primjerice: ‘Kako si? Želiš li se igrati? Možeš li mi posuditi svoju bilježnicu? Kojom bojom ću obojiti ovaj crtež?’. Svladali smo osnove hrvatskog znakovnog jezika, jezične posebnosti, kako gledati i razgovarati s gluhim učenicima. I sam Bruno se često nađe u ulozi učitelja. Drugi dio našeg rada je unapređivanje konverzacije. Išli smo malo dalje i počeli prevoditi UNICEF-ovu pjesmu ‘Ne rugaj se’. Pjesmu smo stavili kao podlogu na našu power point prezentaciju hrvatskog znakovnog jezika, koja objedinjuje ton, sliku, riječ, gestu, pokret i igru - ispričala nam je časna sestra Marijanka.