Hajdukov Frane Zolja: Golove ću slaviti ‘pucanjem iz zolje’

Dugo mi je trebalo da shvatim što je to zolja i zašto me suigrači tako zovu. Nadimak mi se jako svidio, čim zabijem sljedeći gol, 'ispalit ću zolju' prema navijačima. Naravno, prema našima, da ne bi netko krivo shvatio, otkrio nam je novi ljubimac navijača Hajduka Frank Ohandza, kojeg suigrači od prvog dana zovu 'Frane Zolja'.

Prvi gol u dresu Hajduka Ohandza je proslavio na specifičan način, gestikulacijom je pozvao sve suigrače da mu se pridruže u slavlju.

- Trener pokušava ojačati momčadski duh, to je bio moj mali doprinos. Nisam važan ja, nego momčad - kazao nam je Franck, oduševljen što je Torcida skandirala 'Frane, Frane...' dok je izlazio iz igre.

Navijači su mu u Dugopolju okrenuli palac gore, ne samo zbog visoke pobjede, dva gola i asistencije, nego prije svega zbog trke i zalaganja koje je prikazao.

- Sretan sam samo kad ispunim zadatak, a moj zadatak su golovi. Zato sam dvostruko sretan, zbog sebe i navijača - kazao nam je dan nakon uvjerljive europske pobjede Franck i dodao:

- Igrajući za Sesvete imao sam dovoljno vremena planirati što dalje. Hrvatska mi se činila kao dobra opcija za iskorak u karijeri, a Dinamo i Hajduk logičan izbor. Dinamo nije pokazivao interes, a kod Hajduka mi se svidjela atmosfera i navijači. Brinulo me što ih je Dinamo pregazio u derbiju u Maksimiru, no kad mi je menadžer otkrio kako u klub dolazi novi trener, koji gradi novu momčad, ni sekunde nisam dvojio. I nisam pogriješio, shvatio sam to već nakon prve domaće utakmice. Bilo je prekrasno, toliko pozitivne energije s tribina... Iako sam bio koncentriran na utakmicu, čuo sam brojne povike podrške. Nadam se da će ih biti puno i u Maksimiru u nedjelju.

Gol Dinamu nije želio obećati.

- To nikad ne radim, ne možete obećati da ćete zabiti, samo da ćete dati sve od sebe.

Franckova priča drugačija je od uobičajenih priča afričkih igrača. Rođen je u glavnom gradu Kameruna Yaounde, a u nogomet je krenuo zbog oca.

- Otac Zoe je bio odličan nogometaš, lijeva noga, 'desetka', ali mu je moj djed zabranio nogomet i potjerao ga u školu. Na koncu je postao inženjer građevine, ali je bio toliko tužan zbog nogometa da je sanjao dan kad će njegov sin zaigrati. Nadam se da sam ga barem malo usrećio.

Franck je sa 17 otišao od kuće u Francusku, gdje je upoznao suprugu Marian i dobio sina Ryana, kasnije ga je nogometni put vodio u Tajland i Njemačku, gdje je slomio nogu. Od standardnog mladog reprezentativca Kameruna srozao se do druge HNL, gdje je u Sesvetama uspio oživjeti karijeru.

- Bilo mi je teško, po dvije godine ne bih vidio obitelj, ali to je bio moj put, moj izbor, jer sam želio ispuniti očev san. Planiram ga u rujnu dovesti u Split na derbi. Drugi san mi je zaigrati za reprezentaciju, Kamerun gradi novu momčad, nadam se da ću se dobrim igrama i golovima nametnuti.

Iako još nije imao vremena razgledati grad, oduševljen je prijemom u Splitu.

- Vrijeme je prekrasno, grad je prepun ljudi koji su dobro raspoloženi i svi se smiju. Za razliku od Njemačke i Zagreba, to mi je najveća promjena. I dobra riba, naravno. Obožavam pečenu ribu, a u Splitu sam u nekoliko restorana baš dobro jeo.

Oduševljen je i prijemom suigrača, pogotovo mlađih.

- Nevjerojatno je koliko su svi mladi i talentirani. Balić može sve s loptom, Vlašić je nezaustavljiv, Maloku dobri duh svlačionice, stalno se smije i diže atmosferu...

Derbi očekuje s posebnim nabojem.

- Znam koliko je Dinamo jak, gledao sam dosta njihovih utakmica, no nadam se da ćemo se i mi pokazati i učiniti naše navijače sretnima.

Za pritvaranje braće Mamić je čuo...

- Čuo sam da su u zatvoru, no nije to moj problem, ja se bavim samo nogometom. Uostalom, možda i izađu do utakmice - kazao je, očito neupućen u aktualne hrvatske prilike.