Edoardo Reja uživao je cijelo prvo poluvrijeme u igri Hajduka na Kantridi, kruži zezancija. No onda je shvatio da Splićani ne igraju u bijelom, nego plavo-crvenom...
Opa, veselo je uzviknuo Reja u drugoj minuti na prvi gol Jugovića.
- Nije ovo ni tako loše - promrsio je.
Nije mu se od sreće srce ni vratilo na uobičajeni broj otkucaja, a "bijeli" su opet zabili. Da čovjek ne povjeruje...
- Nije da mi je nešto posebno krivo, ali zašto Hajduk uopće treba trenera? Pa ovi dečki igraju sjajno - pomislio je.
Cijelo poluvrijeme Talijan je uživao u igri "bijelih", vješto zapisivao i, da mu je tad netko ponudio ugovor, potpisao bi ga bez razmišljanja. No iz veličanstvenog ugođaja probudio ga je Goran Vučević, trknuvši ga laktom u rebra.
- Eddy, naši su crveno-plavi, ne bijeli.
Znate kako je, vidi Bradarića, Tomasova, Sharbinija, Radoševića, pa bijela boja dresova. Lako se čovjek za...
- Kako misliš crveni? - provjerio je kod Vučevića svoj sluh, a potom problijedio.
Cijelo prvo poluvrijeme, kruži zezancija, Reja je mislio da je Hajduk - bijeli.
- Gorane, morao bih nešto skočiti doma, zaboravio sam nešto.
- Kako misliš doma? A ugovor?
- Vratim se odmah. Iskrsnulo mi je nešto - odmahne Reja. Kažu da je dvije posljednje riječi izgovorio podižući prozor na autu i ubacujući u prvu brzinu.
