Ovi današnji bi Slavka Šajbera nazivali mrkom komunjarom, ali on je dao ostavku ako je to u interesu nogometa, piše Tomislav Birtić u svojoj novoj kolumni "Birtija"
Zapravo, možda jedino zašto Šuker ne bi trebao dati ostavku je - Mamić je ne bi prihvatio. Drugog se razloga ne mogu sjetiti. A kad Maminjo ne bi prihvatio, što da Davor troši vrijeme na paradu. Ovom je nogometu dovoljan Mamić, čije ostavke ne budu prihvaćene. Stvarno nema smisla da ih se sad nareda pet koji svako malo odlaze, ali ih namole da ostanu.
Nikad nećemo znati što bi učinio predsjednik Jugoslavenskog nogometnog saveza Slavko Šajber da se po novinama pisalo da ga je nazvao neki Šapina onog vremena (ili bolje, Džarovski!), koju godinu poslije Titove smrti, i da su malo ćakulali o klađenju tog doba, sportskoj prognozi. No znamo što je Šajber učinio kad je pukla afera sa zlatnicima u Beču.
Istina, cijela je ondašnja Juga bila uvjerena da mu smještaju jer se zbog namještanja rezultata drznuo poništiti cijelo zadnje prvenstveno kolo - a baš su se svi lijepo uhvatili u kolo predvidljivih rezultata - ali Šajber je svejedno dao ostavku. Da je cijela Juga mislila da je kriv, čovjek bi se možda i ubio. Bila je tu i aferica s putnim nalogom. Tajnica mu je stavila nekakav nalog na potpis, ovaj kao i inače nije ni gledao što potpisuje, pa nešto na putnom nalogu nije štimalo.
I eto, imamo - ironija, satira - mrkog komunjaru, udbaša, političkog silnika, bla, bla, bla, koji je hladno dao ostavku jer je smatrao da je to jedino što može učiniti u interesu institucije i nogometa. I imamo ekipu koja se nekoliko godina nakon sredine osamdesetih klela da hrvatski nogomet nikad, ali nikad i baš nikad neće biti kaljuža kakva je bio jugoslavenski nogoš, ali nekako im nikako ne ide… Narod im baš i ne vjeruje. Djeca još i manje.
Nogomet kakav je sad je po mjeri publike kakva je sad. Takav, kakav je sad, prepreka je podizanju nogometa na višu ekonomsku razinu. Sve dok ekipa u kancelariji ne bude reklama, pozivnica za obiteljska druženja na tribinama, teško da će tu biti neke sreće. Što je najgore, uopće ti ljudi ne moraju biti puni vrlina za obiteljska okupljanja. Dovoljno je da samo tako izgledaju, prema van.
