Ovih dana svjedoci smo prašine koja se digla oko postupka suca Trgovačkog suda koji je trebao provesti dogovore postignute na predstečajnim ročištima Dalekovoda.
Sud o ispravnosti njegovog postupka dat će više instance ako do njih dođe pisana prijava za ocjenu ustavnosti zakonskih odredbi. Bez obzira na ishod ovog slučaja, mislim da su nadležni suci trebali ustrajati na svojim primjedbama koje su imali još tijekom donošenja Predstečajnog zakona. Ovako izgleda da su čekali veliki predmet koji je pokazao određene zakonske nedostatke. Jasno ako nedostaci postoje. Osim toga javnosti, niti meni osobno, nije se svidjela reakcija ministra Linića koji se teškim riječima obrušio na suca. Stječe se dojam da ministar svojim pritiskom želi utjecati na neovisnost sudačke odluke i rad sudaca. Takav postupak ministra svima nama daje za pravo razmišljati da li su suci stvarno neovisni. Tko zna koliko je ovakvih pritisaka izvan dometa javnosti. No pustimo to nadležnima da riješe ali se svakako moramo zamisliti.
Osobno puno više problema vidim kod podnositelja prijedloga za nagodbe
Činjenice su sljedeće. Od 1. listopada prošle godine do kraja lipnja ove godine 4.470 tvrtki predalo je zahtjev za pokretanje predstečajne nagodbe. U 3.847 predmeta ispod 10 milijuna kuna riješeno je 2.789 zahtjeva. Za 287 slučajeva prihvaćen je plan restrukturiranja, a za sedam poduzeća sklopljena je predstečajna nagodba.
Od 493 velika dužnika, čije obveze prelaze 10 milijuna kuna, riješeno je 170 predmeta, a plan za restrukturiranje prihvaćen je u 41 slučaju. Na kraju, samo je za pet predmeta težih od 10 milijuna kuna sklopljena predstečajna nagodba pred sudom. Indikativno je da je prihvaćen vrlo mali broj planova restrukturiranja. Ukupno 328 od 4.470 zahtjeva. To je samo 7,33% od ukupnog broja zahtjeva. Neprihvatljivo malo. Zašto? Da li krivca treba tražiti samo u sporosti administracije? Ne, evo zašto.
Analizom predanih zahtjeva može se zaključiti da je najveći broj financijskih i organizacijskih planova restrukturiranja napisan od strane stručnjaka iz tvrtki koje predlažu pokretanje predstečajnog postupaka. Bez obzira na stručnu kvalitetu osoba koje su pisale programe moramo biti svjesni činjenice da oni nisu u mogućnosti napisati kvalitetan program prihvatljiv za vjerovnike. Narod bi to jednostavno rekao: “Da su bili sposobni riješiti probleme ne bi se našli u ovakvoj situaciji”. U savjetničkoj struci ova se izreka zamjenjuje nazivom “Tvorničko sljepilo”. Jednostavno rečeno, stručnjak u tvrtki nakon više godina rada postaje “slijep” na organizacijske, tržišne, financijske, kadrovske i ostale probleme. Probleme prihvaćaju kao neizbježnu stvarnost i o njima ne vode računa. Slijepi su na njih. Kad im se ukaže na očiti problem kažu da to tako mora biti ili da je to normalno. Da vam još više približim problem.
Sjetite se situacije kad ste kao početnik u tvrtki željeli ispraviti očitu organizacijsku grešku. Odmah su vam stariji rekli: “Pusti to. Tako radimo već godinama. Ili, nemoj ovo mijenjati. Tako to mora biti”. Zbog ljudske osobine prilagođavanja na okolinu u kojoj se kreću i rade, stručnjaci iz tvrtke, u najvećem broju slučajeva, nisu u stanju izraditi kvalitetan financijski i organizacijski plan restrukturiranja jer ne vide gdje su pogriješili u prošlosti i što ih je dovelo do lošeg poslovanja. Zbog istog problema, ne uvažavaju promjene u okolini. Zato je većina planova koje sam čitao vrlo optimistična, gotovo nerealna, a neki pripadaju kategoriji naučne fantastike. Možete ih i vi pročitati na Internet stranicama FINE.
Izradom nerealnih planova zavaravaju se i dužnici i vjerovnici. Dužnici, koji moraju razgovarati prije pokretanja postupka, uvjeravaju vjerovnike u realnost planova, u sposobnost opstanka ako im se oproste ili smanje dugovanja. Uvjeravaju vjerovnike da su sposobni provesti revolucionarne promjene u poslovanju samo ako ih se rastereti dijela obveza koje su preuzeli u prošlosti. Mali vjerovnici, pritisnuti financijskim problemima gotovo u pravilu prihvaćaju prijedloge jer nemaju drugog izlaza. Vode se logikom, bolje je naplatiti nešto nego ostati bez svega. Državne i financijske institucije također prihvaćaju prijedloge jer su se već prije, debelo osigurali upisom na imovinu dužnika. Njima i nije važno hoće li dužnik preživjeti jer će prije ili kasnije naplatiti svoja potraživanja prodajom imovine. FINA koja vodi postupke, uz najbolju volju da sve riješi brzo, nema dovoljno stručnih osoba koje bi mogle provjeravati opravdanost planova te je ocjenu prepustila revizorima. Interesantno je da revizora odabire sam dužnik te može postojati sumnja u objektivnost ocjene.
I sad se vraćam na sporost rješavanja. Kao što vidite nije jedini razlog sporost administracije. Vjerovnici, koji nisu zahvaćeni “Tvorničkim sljepilom”, vide da su planovi restrukturiranja nerealni. Oni i predsjednici nagodbenih vijeća traže niz nadopuna, objašnjenja i tumačenja. Rokovi za podnošenje odgovora su do mjesec dana. Pa tako za svako pitanje ili nadopunu. I eto jednog od velikih razloga dugih procesa predstečajnih nagodbi.
Loši planovi sami po sebi produžuju predstečajnu agoniju
Svi oni koji se prijavljuju morali bi dobro razmisliti o svojim planovima jer lošim planovima sebi i drugima otvaraju, vrlo često, lažnu nadu da će preživjeti. Osobno predviđam da će, zbog “Tvorničkog sljepila”, velika većina tvrtki koje provedu predstečajnu nagodbu, opet završiti u problemima nakon određenog vremena.
O autoru
Željko Kovač je direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb i u svojoj dugoj karijeri savjetovanja i rada na podizanju i usavršavanju poduzetničkih projekata ima preko 200 uspješno pokrenutih tvrtki i poduzetničkih projekata. Centar za poduzetništvo Zagreb osnovan je 1989. godine i jedna je od vodećih hrvatskih tvrtki usmjerenih na pružanje savjetničkih usluga u organizaciji i provođenju poslovnih modela institucija i tvrtki, pripreme financiranja poslovnih pothvata te provođenje obrazovanja poduzetnika i djelatnika državnih institucija.
